četvrtak, 18. travnja 2013.

Sve što treba znati o trudnoći

Uvod
Trudnoća je stanje pri kojem se unutar tijela nosi fetus (plod), od začeća do poroda.

 ZAČEĆE

Začeće (oplodnja) je početak trudnoće, kad spermij oplodi jajnu stanicu.

U dijelu normalnog menstrualnog ciklusa, jedna jajna stanica (ovum) izbacuje se iz jajnika oko 14 dana prije slijedećeg menstrualnog krvarenja. Jajna stanica biva uvučena u cjevasti kraj jednog od jajovoda, gdje može doći do oplodnje, te se prenosi u maternicu.



Ako do oplodnje ne dođe, jajna stanica propada i izlazi iz maternice zajedno sa slijedećim menstrualnim krvarenjem. Međutim, ako spermij prodre u jajnu stanicu, ona je oplođena te započinje rasti u embrij nizom dioba.

Ako je izbačeno i oplođeno više od jedne jajne stanice, dolazi do višeplodne, obično blizanačke (dvojke) trudnoće. Identični (jednaki, jednojajčani) blizanci nastaju kada se oplođena jajna stanica podijeli u dvije odvojene stanice čim se započne dijeliti.

U vrijeme ovulacije, sloj sluzi u grliću (vratu) maternice (najnižem dijelu maternice koji se otvara u vaginu) postaje tekućiji, omogućujući spermijima da brzo uđu u maternicu. Spermiji odmiču od vagine prema cjevolikom kraju jajovoda, uobičajenom mjestu oplodnje, unutar 5 minuta. Stanice koje oblažu jajovod olakšavaju oplodnju i kasniji razvoj oplođene jajne stanice (zigote).

Zigota se brzo dijeli za vrijeme dok se pomiče niz jajovod, u maternicu stiže nakon 3-5 dana, i postaje blastocista, okrugla nakupina stanica koja je iznutra šuplja (nalik na loptu).


IMPLANTACIJA I RAZVOJ POSTELJICE

Implantacija (ugnježđenje), je pričvršćivanje blastociste za zid maternice, u koju se ukopava.

Blastocista se obično ugnjezdi blizu gornje strane maternice, na prednjem ili stražnjem zidu. Zid blastociste čini jedan sloj stanica, osim u jednom području gdje se nalaze tri do četiri sloja stanica. Unutrašnje stanice na tom zadebljanom mjestu blastociste razvijaju se u embrij, a vanjske stanice se ukopavaju u zid maternice oblikujući posteljicu. Posteljica stvara hormone koji potpomažu održavanje trudnoće i omogućuju izmjenu kisika, hranjivih tvari i otpadnih tvari između majke i fetusa. Ugnježđenje započinje između 5-8 dana nakon oplodnje i završeno je oko 9-10. dana.

Zid blastociste postaje vanjski sloj ovoja (horion) koji okružuju embrij. Unutrašnji sloj ovoja (amnion) se razvija oko 10-12-og dana, tvoreći amnionsku šupljinu. Amnionska šupljina se ispunjava bistrom tekućinom (amnionskom tekućinom, plodovom vodom) i proširuje unutar sluznice maternice granajući se sve više i više poput stabla. Ovakav oblik jako povećava dodirnu površinu između majke i posteljice, omogućujući hranjivim tvarima da u većoj količini prelaze od majke prema fetusu a otpadne tvari da prelaze od fetusa prema majci. Posteljica je potpuno oblikovana sa 18-20 sedmica ali nastavlja rasti tokom cijele trudnoće, u doba poroda njezina je težina oko 500 g.


RAZVOJ EMBRIJA

Embrij se po prvi puta raspoznaje unutar blastociste oko 10 dana nakon oplodnje. Ubrzo potom počinje se razvijati područje koje će postati mozak i kičmena moždina (neuralni greben) a srce i glavne krvne žile započinju sa razvojem oko 16-17 dana.

Srce započinje tjerati tekućinu kroz krvne žile oko 20-tog dana a prve krvne stanice se pojavljuju slijedećeg dana. Nakon toga, krvne se žile nastavljaju razvijati unutar embrija i u posteljici. Organi su potpuno oblikovani sa 12 sedmica trudnoće (prema gruboj procjeni 10 sedmica nakon oplodnje), osim mozga i kičmene moždine koji nastavljaju sazrijevati za cijelog trajanja trudnoće.

Većina nakaznosti razvija se tokom prvih 12 sedmica trudnoće, dobi oblikovanja organa, kada je embrij najosjetljiviji na djelovanje lijekova ili virusa, poput onog koji uzrokuje rubeolu. Zbog toga, trudnica se tokom prvih 12 sedmica ne bi trebala cijepiti protiv nikakvih bolesti, niti uzimati bilo kakve lijekove osim ukoliko oni nisu neophodni za održanje njezinog zdravlja. Lijekovi za koje se zna da uzrokuju nakaznosti moraju se tokom ovog razdoblja najstrože izbjegavati.

Isprva je embrij u razvoju smješten ispod sluznice maternice na jednoj strani šupljine maternice, ali oko 12-te sedmice, fetus, kako ga nazivamo sada, nakon 8 sedmica trudnoće, je narastao već toliko da se sluznica obje strane šupljine maternice sljepljuje, jer fetus ispunjava cijelu maternicu.


ODREĐIVANJE TRAJANJA TRUDNOĆE

Trajanje trudnoće prema tradiciji se određuje u sedmicama, počevši od prvog dana zadnjeg menstrualnog krvarenja. Budući da se ovulacija obično zbiva oko 2 sedmice nakon početka ženinog menstrualnog krvarenja a da se oplodnja događa ubrzo nakon ovulacije, embrij je otprilike 2 sedmice mlađi nego što je uobičajeno računanje trajanja trudnoće u sedmicama.
Drugim riječima, žena koja je "4 sedmice trudna" nosi embrij star 2 sedmice.

Ako su ženine menstruacije nepravilne, prava razlika može biti veća ili manja od 2 sedmice.
Sa praktičnog gledišta, kada ženino menstrualno krvarenje zakasni 2 sedmice, ona se smatra trudnom 6 sedmica.

Trudnoća traje prosječno 266 dana (38 sedmica) od dana začeća ili 280 dana (40 sedmica) od prvog dana zadnjeg menstrualnog krvarenja. Datum poroda se otprilike može izračunati odbijajući 3 kalendarska mjeseca od prvog dana zadnjeg menstrualnog krvarenja i dodavajući 1 godinu i 7 dana.

Samo 10% trudnica ili manje rađaju na izračunati datum, ali 50% rađa unutar 1 sedmice te skoro 90% unutar 2 sedmice, prije ili nakon toga datuma. To je i razlog što se porod 2 sedmice prije ili nakon izračunatog datuma smatra normalnim.

Trudnoća se dijeli na tri 3-mjesečna razdoblja, nazvana prvim tromjesečjem (1-12 sedmica), drugim tromjesečjem (13-24 sedmice) i trećim tromjesečjem (od 25 sedmica do poroda).


OTKRIVANJE TRUDNOĆE

Ako ženi, koja inače ima menstrualna krvarenja u pravilnim vremenskim razmacima, menstruacija kasni sedam dana ili dulje, moglo bi se raditi o trudnoći. U ranim mjesecima trudnoće žena može osjetiti nabreknuće dojki i mučninu sa povremenim povraćanjem. Nabreknuće dojki je uzrokovano povećanim nivoima ženskih hormona, prvenstveno estrogenom ali i progesteronom.

Mučnina i povraćanje mogu biti uzrokovani estrogenom i humanim horionskim gonadotropinom (hCG). Ova dva hormona, koja pomažu održavanju trudnoće, stvara posteljica počevši od 10 dana nakon oplodnje. Rano u trudnoći, mnoge žene osjećaju neuobičajeno umaranje, a neke osjete i nadutost trbuha.

Ako je žena u drugom stanju, vrat maternice je mekši nego obično a uterus je nepravilno razmekšan i povećan. Vagina i vrat maternice postaju plavkasti do ljubičasti, očito zato što su prepunjeni krvlju. Tokom vaginalne pretrage doktor može otkriti ove promjene.

Da li je žena trudna obično može otkriti test na trudnoću iz krvi ili mokraće. ELISA testom (engleski akronim od enzyme-linked immunosorbent assay) na trudnoću mogu se otkriti još niži nivoi humanog horionskog gonadotropina u mokraći, brže i lakše.

Neki od najosjetljivijih testova na trudnoću koji koriste ovaj postupak mogu otkriti izuzetno nizak nivo humanog horionskog gonadotropina koje se nalaze nakon jednu i pol sedmicu po oplodnji a traju samo oko pola sata. Ostali, još i više osjetljivi testovi, koji također otkrivaju humani horionski gonadotropin, mogu otkriti je li žena trudna nekoliko dana nakon oplodnje, prije nego što izostane menstrualno krvarenje. Tokom prvih 60 dana normalne jednoplodne trudnoće, nivo humanog horionskog gonadotropina se podvostručava otprilike svaka 2 dana.

Uterus se tokom trudnoće povećava. Sa 12 sedmica, maternica se izdiže izvan zdjelice u trbušnu šupljinu te se obično može osjetiti prilikom pretrage donjeg dijela trbuha. Povećana maternica doseže nivo pupka sa 20 sedmica a donji rub rebara sa 36 sedmica.

Ostali načini otkrivanja trudnoće obuhvaćaju slijedeće:
•           Otkrivanje rada srca fetusa posebnom (porodničkom) slušalicom ili Doppler UZ-čnim instrumentom. Srčana se akcija može porodničkom slušalicom otkriti sa 18-20 sedmica trudnoće a UZ-om sa 12-14 sedmica.
•           Osjećanje pokreta fetusa. Majka uvijek osjeti pokrete prije doktora, u pravilu sa 16-20 sedmica. Žene koje su već bile u drugom stanju općenito osjećaju pokrete ranije od onih kojima je to prva trudnoća.
•           Otkrivanje povećane maternice UZ pregledom. Povećani uterus može se vidjeti sa oko 6 sedmica. Rad srca fetusa može se vidjeti sa 6 sedmica a sa 8 sedmica vidljiv je u više od 95% trudnoća.


TJELESNE PROMJENE U TRUDNOĆI
• Uvod • Srce i krvotok • Bubrezi • Pluća • Probavni trakt • Koža • Hormoni

Uvod
Trudnoća uzrokuje mnoge promjene čitavog tijela, od kojih većina nakon poroda nestaje.

Srce i krvotok
U trudnoći, količina krvi koju srce ispumpa svake minute (minutni volumen) se povećava za 30% do 50%. Povećanje započinje sa 6 sedmica i doseže vrhunac između 16 i 28 sedmica, obično oko 24 sedmice. Kako se minutni volumen povećava, puls se u mirovanju povećava od normalnih 70 udaraca u minuti na 80-90 udaraca u minuti. Nakon 30 sedmica, minutni se volumen srca može malo smanjiti kako povećani uterus pritišće na vene koje vode krv iz nogu natrag u srce.

Tokom poroda se međutim, minutni volumen povećava za daljnjih 30%. Nakon poroda, minutni volumen isprva se naglo smanjuje, na oko 15% - 25% više od nivoa prije trudnoće, a zatim sporije sve dok se ne vrati na nivo od prije trudnoće, oko 6 sedmica nakon poroda.

Povećanje minutnog volumena tokom trudnoće vjerojatno nastaje zbog promjena u krvnoj opskrbi maternice. Kako fetus raste, više se krvi usmjerava prema majčinoj maternici. Krajem trudnoće uterus prima jednu petinu cjelokupne količine majčine krvi.

Tokom tjelesne vježbe minutni volumen, puls i brzina disanja u trudnica povećavaju se više nego u žena koje nisu u drugom stanju. Rtg i EKG pokazuju niz promjena na srcu a mogu se pojaviti i određeni šumovi i povremene nepravilnosti ritma rada srca. Sve su ove promjene normalne u trudnoći, ali neke nenormalnosti ritma rada srca mogu liječiti.

Krvni pritisak se tokom drugog tromjesečja obično smanjuje ali se u kasnom trećem tromjesečju može vratiti na normalu.

Količina krvi u krvotoku tokom trudnoće se povećava za 50%, ali se broj crvenih krvnih stanica, koje raznose kisik po tijelu, povećava za samo 25% - 30%. Iz još nedovoljno razjašnjenih razloga, broj bijelih krvnih stanica koje se bore protiv infekcije, tokom trudnoće se povećava blago a tokom poroda i prvih nekoliko dana po porodu izrazito.

Bubrezi
Kao i srce, tokom trudnoće i bubrezi jače rade. Oni filtriraju povećanu količinu krvi, čak i 30% do 50% više, dosežući vrhunac između 16-24 sedmice trudnoće sve do neposredno pred po¬rod, kada pritisak povećane maternice može blago smanjiti njihovu krvnu snadbjevenost.

Rad bubrega se normalno povećava kada je osoba u ležećem položaju a smanjuje kada ustane. Ova razlika je u trudnoći naglašenija, što je jedan od razloga da trudnica prilikom pokušaja da zaspi osjeća pojačanu potrebnu za mokrenjem. Kasno u trudnoći, povećanje aktivnosti bubrega još je izrazitije kada žena leži na boku nego kada leži na leđima. Ležanje na boku smanjuje pritisak povećane maternice na vene koje odnose krv iz nogu i tako poboljšava protok krvi, povećavajući rad bubrega i minutni volumen.

Pluća
Prostor koji zauzima povećana uterus i povećano stvaranje hormona progesterona uzrokuje drugačiji rad pluća tokom trudnoće. Trudnica diše brže i dublje, jer treba više kisika za sebe i za fetus. Opseg ženinog prsnog koša blago se povećava. Sluznica disajnog sistema prima više krvi i u njoj dolazi do krvnog zastoja.

Ponekad, zbog krvnog zastoja (i otoka sluznice) nos i grlo mogu biti djelomice zatvoreni, što može dovesti do začepljenja nosa i zatvaranja Eustahijevih tuba (cijevi koje povezuju srednje uho sa stražnjim zidom grla). Visina i osobine ženina glasa mogu se malo promijeniti. Praktički svaka trudnica prilikom tjelesnog naprezanja ostaje pomalo bez daha, osobito krajem trudnoće.

Probavni trakt
Kako trudnoća napreduje, pritisak povećane maternice na završni i donji dio debelog crijeva može dovesti do zatvora stolice. Zatvor stolice može se još pogoršati jer su automatski valovi mišićnih stezanja crijeva (crijevna peristaltika) a koji inače potiskuju hranu sve niže, usporeni visokim nivoom progesterona u trudnoći.

Žgaravica i podrigivanje su česti, vjerojatno zbog toga što hrana u želucu ostaje dulje i jer se sfinkter (prstenasti mišić) na donjem dijelu jednjaka opušta, omogućujući želučanom sadržaju povratak prema natrag u jednjak. Čirevi na želucu su tokom trudnoće rijetki, a oni koji postoje od prije često se poboljšavaju jer se stvara manje želučane kiseline.

Povećava se opasnost od bolesti žučnog mjehura. Čak i kasnije tokom života, žene koje su bile trudne imaju više poteškoća sa žučnim mjehurom nego žene koje nisu bile u drugom stanju.

Koža
Maska trudnoće (melazma) je mrljasta, smeđkasta pigmentacija koja se može pojaviti na koži čela i obraza. Pigmentacija se također može pojačati na koži oko bradavica dojki (areole). Često se pojavljuje tamna crta na donjem dijelu trbuha u središnjoj liniji.

Na koži se mogu pojaviti sitne(razgranate) krvne žilice, nalik na pauke (spider angiomi), obično iznad struka, a također i proširene kapilare tankog zida, osobito na potkoljenicama.

Hormoni
Trudnoća utječe praktički na sve hormone u tijelu. Posteljica stvara nekoliko hormona koji pomažu tijelu da održi trudnoću. Glavni hormon koji stvara posteljica, humani horionski gonadotropin, sprječava jajnike da izbacuju jajne stanice i potiču ih na stalno izlučivanje visokih nivoa estrogena i progesterona, potrebnih za održanje trudnoće.

Posteljica također stvara hormon koji uzrokuje jači rad ženine štitne žlijezde. Aktivnija štitna žlijezda često uzrokuje ubrzani rad srca, neugodno osjećanje srčanog lupanja (palpitacije), pojačano znojenje i promjene raspoloženja a štitna se žlijezda može i povećati. Međutim, hipertireoza, poremećaj kod kojega je štitna žlijezda uistinu pretjerano aktivna, javlja se u manje od 1% trudnoća.

Posteljica također stvara hormon koji stimulira melanocite a koji uzrokuje da koža postane tamnija a može stvarati i hormon koji povećava nivo hormona nadbubrežne žlijezde u krvi. Povećanje hormona nadbubrežne žlijezde vjerojatno uzrokuje ružičaste pukotine površnog sloja kože koje nastaju osobito na trbuhu i bedrima (strije).

U trudnoći je potrebno više inzulina, a stvara ga gušterača. U trudnica koje imaju šećernu bolest, dijabetes se zbog toga može pogoršati. Osim toga, šećerna bolest može započeti u trudnoći, a to stanje nazivamo gestacijskim dijabetesom.


ZDRAVSTVENA NJEGA TOKOM TRUDNOĆE

Idealno bi bilo da žena prije nego ostane u drugom stanju posjeti doktora kako bi se učinio skrining na moguće bolesti i raspravilo o opasnosti od duhana, alkohola i drugih tvari uzimanih u trudnoći. Istodobno se može raspraviti pitanja poput prehrane, društvenih ili zdravstvenih problema.

Osobito je važno obaviti pregled između 6-8 sedmice trudnoće (kada menstrualno krvarenje kasni 2-4 sedmice), kako bi se mogla procijeniti duljina trudnoće te predvidjeti datum poroda što je tačnije moguće.

Prvi tjelesni pregled tokom trudnoće je obično vrlo detaljan. Mjere se težina, visina i krvni pritisak. Pregledavaju se vrat, štitna žlijezda, dojke, trbuh, ruke i noge, slušalicom se pregledavaju srce i pluća, a očna pozadina (fundus) pregledava se oftalmoskopom. Doktor također izvodi vaginalnu i rektalnu (ako je potrebno) pretragu, bilježeći veličinu i smještaj maternice i sve nenormalnosti zdjelice poput deformiteta nastalih zbog preloma. Određivanje veličine koštanog dijela zdjelice pomaže doktoru u procjeni kako lako će dijete kroz nju proći tokom poroda.

Uzorak krvi uzima se za kompletnu krvnu sliku, za laboratorijske pretrage na sifilis, hepatitis, gonoreju, infekciju klamidijom i drugim spolno prenosivim bolestima, za određivanje krvne grupe i skrining na Rh antitijela. Preporučuje se pretraga na HIV (uzročnika AIDS-a). Uzorak se također testira na znakove prethodnog izlaganja rubeoli.

Također je uobičajena detaljna pretraga uzorka mokraće i Papanicolaou (Papa) test na rak cerviksa. Crnkinje i žene mediteranskog porijekla testiraju se na anemiju srpastih stanica (drepanocitozu) ili sklonost na nju.

Ako u žene postoji velika mogućnost začeća djeteta sa genetskom nenormalnošću, izvode se genetske pretrage. Kožne pretrage na tuberkulozu savjetuju se ženama iz Azije, Južne Amerike i mnogih urbanih okolina, gdje je opasnost od razvoja bolesti veća nego normalno.

Samo ukoliko je poznato da žena ima bolest srca ili pluća, izvodi se Rtg, u drugim okolnostima Rtg slikanje treba izbjegavati, osobito tokom prvih 12 sedmica trudnoće jer je fetus izuzetno osjetljiv na štetne utjecaje zračenja. Ako je Rtg potreban, fetus se mora zaštititi stavljajući olovnu pregaču preko donjeg dijela ženinog trbuha tako da je uterus pokriven.

Žene koje su imale krupnu djecu ili neobjašnjene spontane pobačaje, koje imaju šećer u mokraći ili koje imaju bliskog rođaka sa šećernom bolešću moraju se podvrći skriningu na šećernu bolest ubrzo nakon 12 sedmica trudnoće. Sa 28 sedmica, sve žene se moraju podvrći skriningu na šećernu bolest.

Između 16 i 18 sedmica, nivo alfa-fetoproteina, bjelančevine koju stvara fetus, može se mjeriti u krvi žene. Ako je nivo visok, možda žena nosi fetus sa spinom bifidom ili više od jednog fetusa. Visok nivo može također ukazivati da je loše izračunat datum začeća. Ako je nivo nizak, fetus može imati hromosomske nenormalnosti.

UZ pretraga je najbezopasnija metoda prikazivanja. Dokazivanje trudnoće može se vidjeti već četvrte ili pete sedmice nakon ovulacije a rast fetusa može se pratiti sve do rođenja djeteta.
UZ pretraga pruža slike visoke kvalitete, uključujući i prikaz fetusa pri gibanju. Ove slike pružaju doktoru korisne podatke a mogu smanjiti i strepnju majke. Mnogi doktori smatraju da tokom svake trudnoće treba napraviti barem jednu pretragu UZ-om kako bi se osiguralo da trudnoća odgovarajuće napreduje i da potvrde očekivani datum poroda.

Prije izvođenja UZ pretrage trbuha, osobito rano u trudnoći, žena mora popiti veliku količinu vode, jer pun mokraćni mjehur potiskuje maternicu izvan zdjelice tako da se može dobiti jasnija slika fetusa. Kada se koristi vaginalna sonda, mokraćni mjehur ne treba biti pun a doktor može otkriti trudnoću čak i ranije nego putem trbušnog zida.

Ako žena i njezin doktor ne mogu utvrditi datum začeća, UZ pretraga je najtačniji način da se taj datum odredi. Određivanje je najtačnije kada se učini tokom prvih 12 sedmica trudnoće, te ponovi sa 18-20 sedmica.

UZ pretragom može se utvrditi raste li fetus uobičajenom brzinom. Ona se također koristi za bilježenje rada srca fetusa ili pokreta disanja, kako bi se vidjelo nosi li žena više od jednog fetusa te za utvrđivanje niza nenormalnosti, poput lošeg smještaja posteljice (placenta previa) ili nenormalnog položaja fetusa.

UZ pretraga pomaže pri navođenju igle tokom uzimanja uzorka plodove vode (amniocenteze) za genetske pretrage ili dokazivanje zrelosti fetalnih pluća (kasna amniocenteza), kao i tokom fetalne transfuzije krvi (intrauterina transfuzija).

Prema kraju trudnoće, doktor može UZ koristiti za utvrđivanje ranih (prijevremenih) trudova ili prijevremenog pucanja plodovih ovoja (vodenjaka), kada se tekućinom ispunjena vreća omotana ovojima isprazni prije početka trudova. UZ pretraga može pružiti podatke koji pomažu doktoru da odluči hoće li izvesti carski rez.

Nakon prve pretrage, trudnica bi trebala posjećivati doktora svake 4 sedmice sve do 32 sedmice trudnoće, zatim svaka 2 sedmice do 36-te sedmice a zatim jednom sedmično do poroda. Pri svakom pregledu obično se bilježe ženina težina i krvni pritisak, a mjere se veličina i oblik maternice kako bi se odredilo da li se fetus normalno razvija i raste. Mali se uzorak mokraće uzima za određivanje šećera i bjelančevina. Šećer u mokraći može ukazivati na šećernu bolest a bjelančevine mogu ukazivati na preeklampsiju (visoki krvni pritisak, bjelančevine u mokraći i nakupljanje tekućine tokom trudnoće). Provjerava se postoji li otok (edem) oko skočnih zglobova.

Ako majka ima Rh negativnu krv, ona se pretražuje na Rh antitijela. Ako majka ima Rh negativnu krv a otac ima Rh pozitivnu krv, fetus može imati Rh pozitivnu krv. Ako fetusova Rh pozitivna krv uđe u majčin krvotok u bilo koje doba trudnoće, majka može stvoriti Rh antitijela koja mogu preći u krvotok djeteta i uništiti njegove crvene krvne stanice, dovodeći do žutice, mogućeg oštećenja mozga ili smrti fetusa.

Žena prosječne visine trebala bi dobiti na težini sveukupno oko 12-15 kilograma, oko 1 do 1,5 kilogram svakog mjeseca. Dobivanje više od 15-17 kilograma oblaže masnim tkivom i fetus i majku. Budući da je nadziranje tjelesne težine teže kasnije tokom trudnoće, žena bi trebala izbjegavati debljanje tokom prvih mjeseci trudnoće. Međutim, nedobivanje na težini je nepovoljan znak, osobito ako je sveukupan dobitak manji od 5 kilograma te može ukazivati da fetus ne raste dovoljno brzo, stanje poznato kao zastoj rasta fetusa.

Ponekad je dobitak na težini uzrokovan zadržavanjem tekućine zbog slabog kolanja krvi u nogama, kada žena stoji. Žena obično može razriješiti ovu poteškoću tako da legne na bok, po mogućnosti lijevi, tokom 35-40 minuta dva do tri puta dnevno.

Tokom trudnoće, većina žena trebala bi svojoj dnevnoj prehrani dodati oko 250 kalorija kako bi omogućila prehranu fetusu u razvoju. Premda bi većina ovih kalorija trebala potjecati od bjelančevina, prehrana bi trebala biti dobro uravnotežena, uključujući svježe voće, žitarice i povrće. Izvrsne su cerealije bez šećera sa visokim udjelom vlakana. U umjerenim količinama se može koristiti sol, po mogućnosti jodirana, mada bi trebalo izbjegavati namirnice koje su izrazito slane ili koje sadrže konzervanse.

Držanje redukcijske dijete u smislu smanjenja tjelesne težine tokom trudnoće se ne preporučuje, čak niti za debele žene, jer je izvjesno dobivanje na težini nužno za pravilno razvijanje fetusa a držanje dijete smanjuje dopremu hranjivih tvari fetusu. Premda je fetus taj do kojeg hranjive tvari dopiru prve, majka mu mora osigurati da ima nešto vrijedno za odabrati.

Lijekovi se u osnovi ne preporučuju. Trudnica ne bi smjela uzimati nikakav lijek, uključujući i one koji se izdaju bez doktorskog recepta, poput acetilsalicilne kiseline (aspirina), bez da prvo provjeri kod svog doktora smije li to, osobito tokom prva 3 mjeseca trudnoće.

Tokom trudnoće uveliko se povećava potreba za željezom, kako bi zadovoljila potrebe i fetusa i majke. Obično je potrebno uzimati dodatno željezo, osobito kod slabokrvnih žena, jer prosječna žena ne upija dovoljno željeza iz hrane da bi joj to omogućilo zadovoljenje povećanih potreba u
trudnoći, čak niti u kombinaciji sa zalihom željeza već pohranjenom u njezinom tijelu. Pripravci željeza mogu uzročiti blage želučane tegobe i zatvor stolice. Potrebe za željezom postaju još veće tokom druge polovice trudnoće. Ako je prehrana odgovarajuća, drugi pripravci vitamina ne moraju biti potrebni, premda većina doktora preporučuje svakodnevno uzimanje pripravka prenatalnih vitamina koji sadrže željezo i folnu kiselinu.

Mučnina i povraćanje se mogu ublažiti promjenama načina prehrane, poput čestog uzimanja malih količina hrane i pića, jedenja prije pojave gladi i uzimanja mekane hrane (npr. bistre juhe, riže i tjestenine), umjesto jakih i začinjenih jela. Mučninu može ublažiti uzimanje najobičnijih prhkih krekera uz pijuckanje gaziranog pića.
Cijenjena je metoda, koja pomaže pri jutarnjoj mučnini, držanja krekera kraj kreveta te uzimanja jednog ili dva prije samog ustajanja. Uprava za hranu i lijekove u SAD trenutno nije odobrila još nijedan lijek protiv jutarnje mučnine. Ako su mučnina i povraćanje tako izraženi ili trajni da žena postaje dehidrirana, mršavi ili se razviju druge tegobe, možda će se morati privremeno smjestiti u bolnicu, gdje će infuzijom dobiti tekućinu.

Oticanje (edem) je često, osobito na nogama. Proširene vene nogu i oko područja otvora vulve i vagine su također česte i mogu izazvati tegobe. Odjeća oko nogu i struka ne bi smjela stezati. Nošenje elastičnog pojasa za pridržavanje trbuha ili često odmaranje u položaju sa podignutim nogama, po mogućnosti na lijevom boku, obično smanjuje otoke nogu.

Česti su problem hemoroidi koji se, ukoliko su bolni, mogu liječiti sredstvima za omekšavanje stolice, anestetičkim gelovima ili toplim kupkama.

Česta je krstobolja različite izraženosti. Olakšanje može donijeti smanjenje pretjeranog naprezanja leđa i nošenje laganog pojasa za pridržavanje trbuha. Ponekad se javlja bol u stidnoj kosti na donjem dijelu zdjelice (simfiza stidne kosti).

Žgaravica, obično uzrokovana vraćanjem želučanog sadržaja u jednjak, se može olakšati uzimanjem malih obroka, izbjegavanjem sagibanja i ležanja na ravnoj podlozi tokom nekoliko sati po obroku te uzimanjem antacida (osim sode bikarbone).
Umaranje je uobičajeno, osobito u prvih 12 tjedana te ponovno u kasnoj trudnoći.

Trudnice često imaju pojačan vaginalni iscjedak, što je obično normalno. Trihomonijaza (infekcija trihomonas vaginalis) i kandidijaza (infekcija gljivicama) su česte infekcije vagine u trudnoći i lako se mogu liječiti. Bakterijska vaginoza, bakterijska infekcija, može uzročiti prijevremene trudove i mora se pravovremeno liječiti.

Može se razviti želja za pojedinim vrstama hrane ili drugih tvari, poput škroba ili gline. Ona može predstavljati podsvjesnu prehrambenu potrebu. Ponekad, pretjerano stvaranje pljuvačke može izazvati uznemirenost.

Često su trudnice zabrinute u pogledu podešavanja svojih aktivnosti, međutim, većina žena može nastaviti sa uobičajenim aktivnostima i tjelesnim vježbama tokom trudnoće. Plivanje i drugi, umjereno naporni sportovi su dozvoljeni. Trudnice se mogu baviti i živahnijim aktivnostima, poput jahanja, ukoliko su oprezne.

Spolna želja se tokom trudnoće može povećati ili smanjiti. Spolni odnos je dozvoljen tokom cijele trudnoće, ali ga u svakom slučaju treba izbjegavati ukoliko žena ima vaginalno krvarenje, bol ili curenje plodove vode te osobito, ako ima stezanja maternice.


Sve trudnice trebaju znati što predstavlja početak poroda. Glavni znakovi su stezanja u donjem dijelu trbuha u pravilnim vremenskim razmacima, te bol u krstima.

Žena koja je u prethodnim trudnoćama imala ubrzani porod, treba obavijestiti svog doktora čim misli da joj trudovi počinju. Pred kraj trudnoće (nakon 36 sedmica) doktor može izvesti vaginalni pregled kako bi pokušao predvidjeti kada će porod započeti.

Simptomi zbog kojih se odmah trudnica treba javiti doktoru:
•           Glavobolja koja ne prestaje
•           Mučnina i povraćanje koji ne prestaju
•           Omamljenost
•           Poremećaji vida
•           Bol ili grčevi u donjem dijelu trbuha
•           Stezanja
•           Krvarenje na vaginu
•           Otjecanje plodove vode (pucanje vodenja)
•           Oticanje šaka ili stopala
•           Smanjeno ili povećano stvaranje mokraće

Uvod
Bolesti poput srčanih, bubrežnih, slabokrvnosti, infekcija ili šećerne bolesti mogu uzročiti poteškoće u trudnoći. Te poteškoće mogu utjecati samo na trudnicu ili i na ženu i na fetus (plod).


SRČANA BOLEST U TRUDNOĆI
• Uvod • Popuštanje srca • Reumatska bolest srca • Prirođene bolesti srca
• Prolaps mitralnog zalistka

Uvod
U SAD srčana bolest postala je neuobičajena u žena reproduktivne dobi, prvenstveno zbog manjeg broja slučajeva reumatske groznice, bolesti dječje dobi koja oštećuje srce. U oko 1% žena koje imaju tešku srčanu bolest prije trudnoće, ishod trudnoće je smrt, obično zbog popuštanja srca. Međutim, zbog poboljšane dijagnoze i liječenja, većina žena sa srčanom bolešću mogu bez opasnosti roditi zdravo dijete. Kod njih, rađanje djeteta ne mijenja trajno srčanu funkciju niti im smanjuje trajanje života.

Normalne promjene u krvotoku tokom trudnoće dodatno opterećuju srce, tako da trudnica ili žena koja razmišlja o trudnoći treba reći svome doktoru ima li ili je ikada imala srčanu bolest.

Trudnoća otežava dijagnostiku srčane bolesti. Tokom trudnoće, volumen krvi se povećava, uzrokujući šumove (zvukovi izazvani naglim prolazom krvi kroz srce) koji mogu ukazati na bolest srca, čak i kada ne postoji nikakva bolest. Osim toga, vene su proširene a srce udara brže te izgleda drugačije na Rtg slikama.

POPUŠTANJE SRCA
Popuštanje srca je nemogućnost srca da izbacuje dovoljno krvi za potrebe tijela.

Kako trudnoća napreduje, žena kojoj je srce popustilo može postati sve umornija čak i kada se dovoljno odmara, jede hranjive namirnice, uzima dodatno željezo da spriječi slabokrvnost te pazi da ne dobije previše na tjelesnoj težini.

Razdoblja u kojima se treba posebno zabrinuti, kada je napor za srce najveći, su između 28-34 sedmice trudnoće, tokom poroda te neposredno nakon poroda. Srčana bolest majke može utjecati na fetus. Tokom nastupa popuštanja majčinog srca fetus može umrijeti ili se može roditi prerano (prematurno).

Trudovi kod poroda i povećana količina krvi koja se vraća u srce iz maternice koja se uvelike steže povećava napor za srce. Tokom svakog truda, srce tjera oko 20% krvi više. Ženi koja ima teško popuštanje srca, može se dati epiduralna anestezija kako bi se spriječio osjet u donjem dijelu kičmene moždine i tiskanje tokom poroda.

Tiskanje prekida unos kisika u ženinim plućima, smanjujući opskrbu fetusa kisikom. Dijete se porađa forcepsom, vakumom ili carskim rezom. Porod uz pomoć forcepsa manja je opasnost za majku od carskog reza, premda je ozljeda djeteta vjerovatnija. Obično su takve ozljede slabije.
Nakon poroda, tijelo majke postavlja vrlo različite prohtjeve njezinom srcu. Žena sa popuštanjem srca još barem 6 mjeseci nije izvan opasnosti.

REUMATSKA BOLEST SRCA
Reumatska bolest srca je česta komplikacija reumatske groznice kod koje jedan ili više srčanih zalistaka (osobito mitralni zalistak) postaje sužen (stenoza mitralne valvule).

Poteškoće uzrokovane suženim srčanim zaliscima tokom trudnoće se pogoršavaju. Suženi zalistak pogoršava napore ubrzanog rada srca, povećanog volumena krvi i povećanog radnog opterećenja srca do kojeg dolazi tokom trudnoće. Kao ishod, tekućina se može zadržavati u plućima, uzrokujući plućni edem, najopasniju komplikaciju suženja mitralnog zaliska.

Žena koja ima tešku reumatsku bolest srca trebala bi prije začeća, izvršiti hirurški popravak mitralnog zaliska. Ukoliko je potrebno operacija se može obaviti i u trudnoći, ali operacija na otvorenom srcu povećava opasnost gubitka fetusa ili prijevremenog poroda.

Žena bi trebala u trudnoći ograničiti tjelesne aktivnosti i izbjegavati zamaranje i zabrinutost. Najbolje vrijeme za porod je ono koje je očekivano ili nekoliko dana prije toga. Budući da su zalisci oštećeni reumatskom bolešću srca osjetljiviji na infekcije, tokom poroda se kao preventivna mjera daju antibiotici kao i 8 sati nakon poroda i nakon svakog zbivanja koje povećava opasnost od infekcije, poput vađenja zuba ili prijevremenog prsnuća plodovih ovoja koji okružuju fetus. Takve su infekcije vrlo opasne.

PRIROĐENE BOLESTI SRCA
Za većinu žena koje imaju prirođene srčane mane (kongenitalnu srčanu bolest) ali prije trudnoće nemaju nikakvih simptoma, opasnost od komplikacija u trudnoći se ne povećava. Međutim, žene koje imaju određene poremećaje koji pogađaju desnu polovicu srca, poput Eisenmengerova sindroma i primarne plućne hipertenzije (primarno povećanog krvnog pritisaka u plućnom krvnom optoku), sklone su kolapsu i smrti tokom poroda ili ubrzo nakon njega. Uzrok smrti nije jasan, ali je opasnost dovoljno velika da se trudnoća ne preporučuje.

Ako žena koja ima jedan od ovih poremećaja ostane u drugom stanju, porod se obavlja pod najpovoljnijim mogućim okolnostima, uz dostupnost sve potrebne opreme za oživljavanje. Antibiotici se mogu davati kako bi se spriječila infekcija nenormalnih srčanih zalistaka. Spontani ili izazvani pobačaj nakon 20 sedmice trudnoće za ove je žene također opasan.

PROLAPS MITRALNOG ZALISKA
Kod prolapsa mitralnog zaliska, list zaliska izbočuje se u lijevu pretkomoru tokom stiskanja komore, ponekad omogućujući vraćanje (regurgitaciju) male količine krvi u pretkomoru.

Prolaps mitralnog zaliska je češći u mladih žena i u većini slučajeva je nasljedan. Simptomi su šum na srcu, osjećaj lupanja srca (palpitacije) i ponekad nepravilan rad srca. Većina žena koje imaju ovaj poremećaj nema komplikacija tokom trudnoće, obično im se tokom poroda intravenski daju antibiotici kako bi se spriječila infekcija srčanih zalistaka.


VISOKI KRVNI PRITISAK U TRUDNOĆI

Visoki krvni pritisak može postojati i prije trudnoće. Tokom trudnoće razvija se u malog broja žena.

Ukoliko žena sa blago povišenim krvnim pritisakom, 140/90 - 150/100 mm Hg, pokušava ostati u drugom stanju ili otkrije da je trudna, njezin doktor obično prekida liječenje koje uzima za sniženje krvnog pritisaka (antihipertenzivni lijek). Opasnost da će lijek štetiti fetusu može biti veća od mogućeg povoljnog učinka na ženu. Žena možda mora smanjiti uzimanje soli i smanjiti tjelesnu aktivnost kako bi mogla lakše kontrolisati krvni pritisak.

Trudnica koja ima umjereno povišen krvni pritisak (150/90 do 180/110 mm Hg) često mora nastaviti sa uzimanjem antihipertenzivnih lijekova. Međutim, neki od tih lijekova koji su bezopasni za ženu, mogu oštetiti fetus. Antihipertenzivni lijekovi obično najpovoljniji za trudnicu su metildopa i hidralazin.

Lijekovi koji snižavaju krvni pritisak uklanjajući višak vode iz tijela (diuretici) smanjuju volumen krvi trudnice ali mogu usporiti rast fetusa. Ako je žena uzimala diuretik u svrhu smanjenja krvnog pritisaka, on se obično zamjenjuje sa metildopom čim se trudnoća otkrije. Ukoliko je potrebno, dodatno se daje hidralazin.
Svakog mjeseca, žena obavlja pretragu rada bubrega a rast fetusa se prati UZ pregledima. Doktor obično započinje (inducira) porod sa 38 sedmica trudnoće.

Trudnica koja ima jako povećan krvni pritisak (preko 180/110 mm Hg) zahtijeva posebnu pažnju. Trudnoća može izrazito pogoršati visoki krvni pritisak, sa mogućim razvojem otoka mozga, moždanog udara, zatajenja bubrega, zatajenja srca i smrti. Prijevremeno odljuštenje posteljice od zida maternice (abruptio placentae) češće je kod takvih žena; sa odljuštenjem prekida se opskrba fetusa kisikom i hranjivim tvarima te on može umrijeti. Čak i ukoliko se placenta na odljušti prije vremena, visoki krvni pritisak može smanjiti krvnu opskrbu posteljice, usporavajući rast fetusa.

Ako žena želi nastaviti trudnoću, obično mora dobiti jače lijekove za sniženje krvnog pritisaka. Obično se barem tokom posljednje polovice, ili dulje, trudnoće hospitalizira, kako bi se zaštitilo nju, kao i fetus. Ako se njeno stanje pogorša, može joj se savjetovati da trudnoću prekine kako bi spasila vlastiti život.


SLABOKRVNOST U TRUDNOĆI

Slabokrvnost (anemija) je stanje u kojem je broj crvenih krvnih stanica (eritrocita) ili količina hemoglobina (bjelančevina koja prenosi kisik) u njima ispod normalne vrijednosti.

Većina trudnica ima određeni stepen slabokrvnosti, koji nije štetan. Međutim, slabokrvnost koja nastaje od nasljednih nenormalnosti hemoglobina može komplicirati trudnoću. Te nenormalnosti povećavaju opasnost obolijevanja i smrti majke. Krvne pretrage na nenormalnost hemoglobina prije trudnoće, uobičajene su u žena čije rasno ili etničko porijeklo ili obiteljska istorija bolesti ukazuju na to da je kod njih takva nenormalnost vjerovatnija. Kako bi se otkrila nenormalnost hemoglobina kod fetusa, može se učiniti biopsija horionskih resica ili amniocenteza.

Žene koje imaju anemiju srpastih stanica, najčešću nenormalnost hemoglobina, u osobitoj su opasnosti od razvoja infekcija tokom trudnoće. Najčešće su upala pluća, infekcije mokraćnog sistema i infekcije maternice. U oko trećine trudnica sa anemijom srpastih stanica tokom trudnoće razvija se visoki krvni pritisak. Česta je kriza srpastih stanica (nagli, jaki napad boli uz pogoršanje anemije). Također se može dogoditi popuštanje srca i po život opasno oštećenje pluća od malih ugrušaka u krvnim žilama (plućni embolusi). Što je bolest prije trudnoće bila izraženija, veća je opasnost od obolijevanja ili smrti tokom trudnoće.

Redovne transfuzije krvi, kako bi se održao nivo hemoglobina i ostala liječenja, smanjuju opasnost od komplikacija.


BOLESTI BUBREGA U TRUDNOĆI

Nije vjerovatno da će žena koja i prije trudnoće ima tešku bolest bubrega iznijeti trudnoću do kraja. Međutim, neke žene koje redovno idu na dijalizu zbog zatajenja bubrega te mnoge koje su imale presađivanje bubrega rodile su zdravu djecu.

Trudnice koje imaju bolest bubrega obično trebaju brigu nefrologa, kao i od ginekologa-akušera. Redovno se provjeravaju rad bubrega, krvni pritisak i tjelesna težina. Ograničava se unos soli hranom. Uzimanje diuretika pomaže u kontroli krvnog pritisaka i smanjuje pretjerano zadržavanje vode (edema). Budući da raniji porod može biti nužan za spašavanje života djeteta, žena se često smješta u bolnicu nakon 28-e sedmice trudnoće a obično se izvodi carski rez.


ZARAZNE BOLESTI U TRUDNOĆI

Tokom trudnoće česte su infekcije mokraćnog sistema, vjerojatno stoga što povećani uterus usporava otjecanje mokraće pritišćući na uretere koji povezuju bubrege sa mokraćnim mjehurom.

Kada se protok mokraće usporava, bakterije se ne ispiru van iz mokraćnog sistema, povećavajući opasnost od infekcije. Ove infekcije povećavaju opasnost od prijevremenog poroda i prijevremenog prsnuća plodovih ovoja koji okružuju fetus. Ponekad se infekcija mokraćnog mjehura i uretera širi prema gore po mokraćnom sistemu te dopire do bubrega, uzrokujući infekciju i tamo. Liječenje se sastoji od davanja antibiotika.

Neke zarazne bolesti mogu naškoditi fetusu.
•           Rubeola, poznata virusna infekcija, je glavni uzrok prirođenih nakaznosti, osobito srca i unutrašnjeg uha.
•           Infekcija citomegalovirusom može preći kroz posteljicu i oštetiti jetru fetusa.
•           Toksoplazmoza, uzrokovana praživotinjom, može inficirati i oštetiti mozak fetusa. Trudnica bi trebala izbjegavati dodir sa mačkama i mačjim izmetom, kojim se može prenijeti toksoplazmoza, osim ukoliko mačka uopće ne izlazi iz kuće i ne dolazi u dodir sa drugim mačkama.
•           Zarazni hepatitis može izazvati ozbiljne poteškoće u trudnoći, osobito u pothranjenih žena. Fetus se može zaraziti u kasnom stadiju trudnoće, što povećava vjerovatnost prijevremenog poroda.
•           Spolno prenosive bolesti mogu izazvati poteškoće u trudnoći. Infekcija klamidijom može uzročiti prijevremeno prsnuće plodovih ovoja i prijevremeni porod.
•           Infekcija HIV-om koji uzrokuje AIDS je veliki problem u trudnoći: oko jedne četvrtine trudnica koje imaju infekciju, prenose ju na fetus. Takvim ženama se, što je moguće ranije u trudnoći daje AZT (zidovudin), koji za dvije trećine smanjuje prenos virusa na fetus. Ako je zaraženo, dijete vrlo brzo može postati jako bolesno i obično umire od komplikacija AIDS-a prije dobi od dvije godine. Izgleda da trudnoća ne ubrzava napredovanje HIV infekcije u majke.
•           Genitalni herpes se djetetu može prenijeti za vrijeme poroda kroz vaginu. U djeteta zaraženog HIV-om, koje dođe u dodir sa herpesom može se razviti po život opasna infekcija mozga (herpes encefalitis). Ako žena ima kožne promjene herpesa u kasnoj trudnoći, doktor će u osnovi preporučiti da se porod obavi carskim rezom kako bi se spriječio prenos virusa na dijete.


DIABETES MELLITUS I TRUDNOĆA

Diabetes mellitus (šećerna bolest) je poremećaj kod kojega je nivo šećera (glukoze) u krvi nenormalno visok.
U trudnoći zbivaju se mnoge promjene koje ženi sa šećernom bolešću otežavaju kontroliranje šećera u krvi. Promjene u nivoima i vrstama hormona koji se stvaraju u trudnoći mogu uzročiti otpornost na inzulin, povećavajući tjelesne potrebe za inzulinom, što u nekih žena dovodi do dijabetesa.

Dijabetes koji započinje, ili se po prvi put iskazuje u trudnoći (gestacijski dijabetes) nastaje u oko 1% - 3% trudnoća. On je mnogo češći među izvjesnim etničkim skupinama, osobito rođenim Amerikancima, stanovnicima Pacifičkih otoka i ženama meksičkog, indijskog i azijskog porijekla, te među debelim ženama. Trudnice se redovno skriniraju na gestacijski dijabetes. Dijabetes nakon trudnoće obično nestaje.

Loše kontrolirana šećerna bolest može ugroziti kako fetus, tako i ženu. Međutim, uz dobru kontrolu opasnost nije ništa veća od one kod trudnica bez dijabetesa. Tokom trudnoće žena sa šećernom bolešću uzima inzulin injekcijom a ne uzima oralne hipoglikemike koji mogu biti štetni za fetus. Većina se žena nauči kako da koriste sredstva za kontrolu šećera u krvi, te da podese svoje doze inzulina prema potrebama kontroliranog nivoa šećera u krvi tokom trudnoće.

Dijabetes za ženu povećava opasnost od infekcije, prijevremenog poroda i visokog krvnog pritisaka uzrokovanog trudnoćom. Liječenje ovih poremećaja jednako je kao i kod ostalih trudnica. Ako je visoki krvni pritisak pod nadzorom, trudnoća ne pogoršava bolest bubrega uzrokovanu dijabetesom a bubrežne komplikacije tokom trudnoće su rijetke.

Dijete trudnice dijabetičarke može pri porodu biti neuobičajeno veliko, čak i ako je žena održavala svoj nivo šećera u krvi unutar normalnih vrijednosti ili blizu njih tokom čitave trudnoće. Dva puta je veća opasnost od prirođenih nakaznosti u djece dijabetičarki. Prirođene nakaznosti će se najvjerovatnije pojaviti ako je nadzor dijabetesa u trudnoći loš u razdoblju kada se oblikuju organi fetusa, osobito između 6-7 sedmice trudnoće. Sa 16-18 sedmica trudnoće u ženinoj krvi se obično mjeri nivo alfa-fetoproteina, bjelančevine koju stvara fetus. Visok nivo alfa-fetoproteina ukazuje na nepotpuni razvoj kičme i kičmene moždine (spina bifida), dok nizak nivo ukazuje na Downov sindrom. UZ pretraga se izvodi sa 20-22 sedmice trudnoće u potrazi za drugim prirođenim nakaznostima.

U posljednja 3 mjeseca trudnoće, briga se usmjerava na praćenje zdravlja fetusa i procjene sazrijevanja fetalnih pluća kao i kontroliranje nivoa šećera u majčinoj krvi.

Većina žena sa šećernom bolešću može roditi na vaginu. Međutim, ako se žena nije odgovarajuće medicinski nadzirala ne savjetuje se čekanje porođaja na vaginu. U takvim slučajevima, može se učiniti amniocenteza kako bi se utvrdilo koliko su zrela fetusova pluća, pokazatelj može li fetus preživjeti porod, tako da se dijete može poroditi ranije, carskim rezom. Carski rez se također može učiniti ako je dijete preveliko da izađe kroz porođajni kanal ili ako se tokom poroda pojave druge poteškoće.

Produljena trudnoća je osobito štetna za fetus majke dijabetičarke. Porod se obično dogodi prirodnim putem sa ili prije 40 sedmica, ili se sa oko 40 sedmica porod izaziva prekidanjem plodovih ovoja i intravenskim davanjem oksitocina ili se dijete porodi carskim rezom. Ako se trudnoća nastavlja nakon 42 sedmice dijete može umrijeti unutar maternice.

Neposredno nakon poroda mnoge žene sa šećernom bolešću ne trebaju inzulin. Kod onih koje su dijabetes imale i prije trudnoće, potreba za inzulinom izuzetno se smanjuje nakon otprilike 72 sata po porodu. Žene koje razviju gestacijski dijabetes nakon poroda se testiraju kako bi se utvrdilo da li dijabetes još postoji ili se povukao.

Djeca dijabetičarki na porodu se pažljivo pregledavaju. Kod te djece povećana je opasnost od razvoja disajnih tegoba, niskog nivoa šećera i kalcija u krvi, žutice i većeg broja crvenih krvnih stanica. Te su tegobe prolazne i mogu se liječiti.


BOLESTI ŠTITNE ŽLIJEZDE U TRUDNOĆI

U trudnoći su česte poteškoće zbog bolesti štitne žlijezde. Visoka razina hormona štitnjače u trudnoći najčešće je posljedica Basedowljeve (Gravesove) bolesti ili tireoiditisa (upale štitnjače).

Basedowljevu bolest uzrokuju antitijela koja potiču štitnjaču na stvaranje prevelike količine hormona. Ta antitijela mogu preći kroz posteljicu i pojačati aktivnost štitne žlijezde u fetusa, što uzrokuje ubrzanje pulsa fetusa (više od 160 udaraca u minuti), a rast uspori. Ponekad Basedowljeva bolest stvara antitijela koja sprječavaju stvaranje hormona štitnjače. Ta antitijela mogu preći kroz posteljicu i spriječiti štitnjaču fetusa u stvaranju odgovarajuće količine hormona štitnjače (hipotireoza), što može uzročiti oblik duševne zaostalosti nazvan kretenizam.

Liječenje Basedowljeve bolesti se razlikuje. U osnovi, žena dobiva najmanju moguću dozu PTU (propiltiouracila). Žena se pažljivo nadzire jer taj lijek prolazi kroz posteljicu i može spriječiti fetus u stvaranju odgovarajućih količina hormona štitnjače.

Basedowljeva bolest se često poboljšava u posljednja 3 mjeseca trudnoće, tako da se doza PTU (propiltiouracila) može smanjiti ili obustaviti. Ako je na raspolaganju iskusan hirurg koji se bavi štitnjačom, ženi se štitnjača može odstraniti (tireoidektomija) u drugom tromjesečju (4-6-om mjesecu trudnoće). Žena može započeti sa uzimanjem hormona štitnjače 24 sata nakon operacije pa do kraja života. Ti hormoni naprosto nadomještaju hormone koje bi štitnjača normalno stvarala pa zbog toga kod fetusa nema poteškoća.

Tireoiditis, upala štitnjače, uzrokuje bolno povećanje na vratu. U trudnoći, privremeno povećanje nivoa hormona štitnjače uzrokuje privremene simptome, koje obično ne treba liječiti. U prvih nekoliko sedmica nakon poroda naglo se može razviti bezbolni oblik tireoiditisa praćen privremenim povećanjem hormona štitnjače. Ovaj poremećaj može potrajati ili se pogoršati, ponekad uz kratke ponavljajuće epizode povećanog stvaranja hormona štitnjače.

Dva najčešća uzroka niskog nivoa hormona štitnjače u trudnoći su Hashimotov tireoiditis, koji je uzrokovan antitijelima koja sprječavaju stvaranje hormona štitnjače, i prethodno liječena Basedowljeva bolest. Hashimotov tireoiditis tokom trudnoće postaje privremeno blaže izražen. Žena koja ima nizak nivo hormona štitnjače dobiva nadomjesne hormone tabletama. Nakon nekoliko sedmica, rade se krvne pretrage kako bi se izmjerio nivo hormona štitnjače i kako bi se doza mogla, ako je to potrebno, podesiti. Umjerena podešavanja doze mogu biti nužna uz daljnji razvoj trudnoće.

U 4% - 7% žena štitna žlijezda ne radi dobro u prvih 6 mjeseci nakon trudnoće. Žene koje imaju u obiteljskoj istoriji bolesti poremećaj štitnjače ili dijabetes ili koje već imaju poteškoća sa štitnjačom, poput povećanja štitnjače (struma, guša) ili Hashimotov tireoiditis, tome su osobito podložne. Nizak ili visok nivo hormona štitnjače nakon trudnoće obično je privremena ali može biti potrebno liječenje.


BOLESTI JETRE U TRUDNOĆI

Žene sa hroničnim aktivnim hepatitisom te osobito one sa cirozom (oštećenjem jetre sa stvaranjem ožiljnog tkiva) često imaju poteškoća sa začećem. Kod onih koje zatrudne, postoji vjerovatnost spontanog pobačaja ili prijevremenog poroda.

Trudnoća može privremeno pogoršati blokadu protoka žuči u primarnoj bilijarnoj cirozi (ožiljnim promjenama i začepljenju žučnih vodova), stvarajući nekad žuticu ili tamnu mokraću, ali ovi učinci nestaju nakon poroda. Kod žena sa cirozom, trudnoća blago povećava vjerovatnost obilnog krvarenja iz proširenih vena oko jednjaka, osobito u posljednja 3 mjeseca trudnoće.


ASTMA U TRUDNOĆI

Trudnoća utječe na žene sa astmom na različite načine, premda je vjerovatnije da će se ovo stanje pogoršati nego popraviti. Astma može imati različite učinke na trudnoću, može usporiti rast fetusa ili dovesti do početka prijevremenog poroda.

Liječenje astme tokom trudnoće ovisi o težini i duljini napada. Prilikom blagih napada žena inhalira (udiše) bronhodilatator (lijek koji dovodi do proširenja bronha) poput isoproterenola, koji proširuje stisnute disajne putove u plućima. Međutim, trudnica ne smije pretjerati sa korištenjem tih lijekova. Za jače se napade intravenski daje bronhodilatator aminofilin.

Izuzetno jaki napadi (status asthmaticus) također se liječe intravenski, kortikosteroidima. Antibiotici se daju ako postoji infekcija pluća. Nakon napada, žena može uzeti aminofilin produljenog djelovanja, teofilin (bronhodilatator) u tabletama, kako bi spriječila daljnje napade. Bronhodilatatori i kortikosteroidi obilno se koriste u trudnoći, bez ikakvih većih poteškoća.


SLE (Sistemski Lupus Eritematodes) U TRUDNOĆI

SLE (lupus)  je autoimuna bolest koja je devet puta češća u žena nego u muškaraca, a može se tokom trudnoće pojaviti po prvi puta, pogoršati ili poboljšati ako je već bila izražena. Ne može se predvidjeti kako će trudnoća utjecati na tok lupusa, ali je najvjerovatnije vrijeme za ponovno pojavljivanje neposredno po porodu.

Žene u kojih se razvije lupus često imaju u istoriji bolesti ponavljanje spontane pobačaje, mrtvorođenčad sredinom trudnoće, fetuse čiji je intrauterini rast usporen (intrauterini zastoj rasta, IUGR) i prijevremeni porod.

Fetus ili novorođenče može biti ugroženo komplikacijama majčinog lupusa, poput oštećenja bubrega, visokog krvnog pritisaka ili oštećenja srca. Antitijela koja uzrokuju poteškoće u majke mogu prijeći kroz posteljicu i izazvati vrlo spori rad srca, slabokrvnost, nizak broj trombocita (krvnih pločica) ili nizak broj bijelih krvnih stanica u fetusa. Međutim, ta antitijela postepeno nestaju za nekoliko sedmica nakon poroda i poteškoće koje ona uzrokuju se povlače.


REUMATOIDNI ARTRITIS U TRUDNOĆI

Reumatoidni artritis je autoimuna bolest koja pogađa žene dva puta češće nego muškarce. Reumatoidni artritis se često popravlja tokom trudnoće, možda zbog toga što nivo hidrokortizona u krvi tokom trudnoće raste.
Ova bolest ne pogađa fetus ali porod može biti otežan ako je artritis zahvatio majčine zglobove kuka ili nižeg (lumbalnog, slabinskog) dijela kičme.


MYASTHENIA GRAVIS

Mijastenija gravis, autoimuna bolest koja uzrokuje mišićnu slabost, češća je u žena nego u muškaraca. Tokom poroda, ženi sa mijastenijom gravis može biti potrebna pomoć pri disanju (asistirana ventilacija).
Budući da antitijela koja uzrokuju ovu bolest mogu proći kroz posteljicu, 20% djece koju su rodile takve majke ima na porodu mijasteniju gravis. Međutim, kako majčina antitijela postepeno nestaju a dijete ne stvara antitijela ove vrste, mišićna slabost je obično privremena.


IDIOPATSKA TROMBOCITOPENIČNA PURPURA

Kod idiopatske trombocitopenične purpure, autoimune bolesti, broj trombocita (krvnih pločica) je uvelike smanjen, vjerojatno stoga što ih nenormalna antitijela uništavaju. Ishod je pojačana sklonost krvarenju.

Ova je bolest tri puta češća u žena nego u muškaraca. Ako se u trudnoći ne liječi, bolest postaje težom, antitijela mogu preći kroz posteljicu fetusu, smanjujući broj trombocita do opasno niske granice prije i neposredno nakon poroda. Dijete može imati sklonost krvarenju tokom poroda, te može doći do iskrvarenja ili smrti, osobito ako je krvarenje u mozgu. Analizirajući mali uzorak krvi uzet iz pupčane vrpce, doktor može tražiti antitijela i niski broj trombocita kod fetusa. Ako su antitijela prošla fetusu, može se izvesti carski rez u svrhu smanjenja porođajne traume, koja može izazvati krvarenje u mozak djeteta. Antitijela nestaju unutar 21-og dana a krv djeteta se zatim normalno zgrušava.

Kortikosteroidi poboljšavaju zgrušavanje krvi u žena sa ovom bolešću ali je ovo poboljšanje dugotrajno u samo polovice od njih. Visoke doze gama-globulina mogu se davati intravenski kako bi trenutno poboljšale zgrušavanje krvi te kako bi porod započeo bez problema, te da žena rodi na vaginu bez nekontroliranog krvarenja.

Trombociti se daju transfuzijom samo kada je potreban porod carskim rezom, kako bi se zaštitilo dijete i kada je broj trombocita u majke tako nizak da može doći do obilnog krvarenja. U rijetkim slučajevima kod kojih broj trombocita ostaje opasno nizak unatoč liječenju, ženi se odstranjuje slezena, koja zarobljava i uništava trombocite. Najbolje vrijeme za operaciju je sredina trudnoće. Odstranjenje slezene poboljšava zgrušavanje krvi tokom dugog vremenskog razdoblja u 80% ljudi koji imaju imunološki uzrokovanu trombocitopeničnu purpuru.


OPERACIJE U TRUDNOĆI

Većina tegoba zbog kojih je u trudnoći potrebna operacija, su tegobe iz područja trbušne šupljine. Trudnoća može otežati postavljanje dijagnoze te može otežati svaki hirurški zahvat.

Budući da operacija može izazvati spontani pobačaj, osobito u ranoj trudnoći, ona se obično odgađa koliko god je to moguće a kada majčino zdravlje nije u opasnosti tokom dužeg razdoblja.

•           Apendicitis ili upala slijepog crijeva (crvuljka) može uzročiti grčevite boli koje sliče trudovima. Pretragom krvi može se otkriti visoki broj bijelih krvnih stanica (leukocita), ali kako se njihov broj i normalno povećava u trudnoći, ta je pretraga nepouzdana za postavljanje dijagnoze apendicitisa u trudnice. Štoviše, crvuljak se u trbušnoj šupljini potisne prema gore tokom napredovanja trudnoće, tako da bol u desnoj donjoj četvrtini trbušne šupljine, uobičajenom mjestu boli pri apendicitisu, nije pouzdan pokazatelj apendicitisa tokom trudnoće. Ako se po svemu čini da je apendicitis problem, bez odlaganja se izvodi operacija odstranjenja crvuljka (apendektomija) jer puknuti apendiks u trudnoći može biti smrtonosan.
Nije vjerojatno da će apendektomija oštetiti fetus ili izazvati spontani pobačaj.

•           Ciste jajnika se mogu razviti tokom trudnoće i mogu izazvati bolne grčeve. UZ pretragom može se otkriti cista jajnika bezopasno i tačno. Osim ukoliko cista nije zloćudna, operacija se odgađa sve do iza 12-te sedmice trudnoće jer ona može stvarati hormone koji podržavaju trudnoću i često nestaje sama od sebe. Međutim, prije 12-te sedmice operacija može biti nužna ako se cista ili nakupina tkiva nastavlja povećavati ili je bolna, u kojim slučajevima podležeći uzrok može biti rak ili apsces (gnojna upala).

•           Poremećaji žučnog mjehura se ponekad pojavljuju u trudnoći. Trudnica se često pregledava kako bi se nadziralo napredovanje bolesti. Međutim, ako se stanje ne popravlja, može biti potrebna operacija.

•           Opstrukcija (začepljenje) crijeva može u trudnoći biti izuzetno opasna. Ako se razviju gangrena crijeva i peritonitis (upala potrbušnice koja oblaže iznutra trbušnu šupljinu), ženin je život u opasnosti a ona može i pobaciti. Obično se eksplorativna operacija (kojoj je cilj da provjeri što se zapravo u trbuhu događa) bez odgađanja izvodi kada trudnica ima simptome opstrukcije crijeva, osobito ako je u prošlosti već imala hirurški zahvat ili infekciju u trbušnoj šupljini.

• Uvod • Spontani pobačaj i mrtvorođenost • Vanmaterična trudnoća • Anemije u trudnoći
• Rh inkompatibilnost  • Abrupcija posteljice • Placenta previja • Pretjerano povraćanje
• Preeklampsija i eklampsija • Kožne promjene u trudnoći

Uvod
Većina se trudnoća odvija bez problema, a većina se komplikacija može liječiti. Komplikacije uključuju spontani pobačaj, ektopičnu trudnoću, slabokrvnost, Rh neslaganje, poteškoće povezane sa posteljicom, pretjerano povraćanje, preeklampsiju i eklampsiju te kožne osipe, kao i prijevremeni nastup trudova i prijevremeno prsnuće plodovih ovoja. Nakon spontanog pobačaja, većina je žena sposobna imati uspješnu trudnoću.


SPONTANI POBAČAJ I MRTVOROĐENOST
• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Liječenje

Uvod
Spontani pobačaj je gubitak fetusa iz prirodnih razloga prije 20-te sedmice trudnoće. Mrtvorođenost je gubitak fetusa iz prirodnih razloga nakon 20-te sedmice trudnoće.

Izraz pobačaj (abortus) doktori koriste u vezi i spontanog pobačaja i medicinskog prekida trudnoće (inducirani, arteficijalni pobačaj).

Dijete koje je spontano disalo ili imalo spontani rad srca nakon poroda smatra se živorođenim, bez obzira na trajanje trudnoće. Ukoliko ono potom umre, njegova se smrt smatra novorođenačkom (neonatalnom) smrću.

Oko 20% - 30% trudnica ima neki oblik krvarenja ili grčeva barem jednom tokom prvih 20 sedmica trudnoće. Oko polovice tih zbivanja završe pobačajem.

Oko 85% pobačaja zbiva se tokom prvih 12 sedmica trudnoće i obično su povezani sa nenormalnošću fetusa. Preostalih 15% pobačaja događa se tokom 13-20 sedmica, njih oko dvije trećine nastaje zbog problema koji potiču od majke, a jedna trećina iz nepoznatih razloga.
Mnoga su istraživanja pokazala kako emocionalni poremećaji u majke nisu povezani sa pobačajima.

Simptomi i dijagnoza
Prije spontanog pobačaja, žena obično ima tačkasto krvarenje ili krvarenje jačeg intenziteta i iscjedak iz vagine. Uterus se steže, uzrokujući grčeve. Ukoliko se pobačaj nastavlja, krvarenje, iscjedak i grčevi postaju sve jači. Na koncu se dio sadržaja maternice može izbaciti.

U ranim stadijima spontanog pobačaja UZ pretragom se može utvrditi je li fetus još živ. Ovi prikazi i druge pretrage mogu se koristiti nakon pobačaja kako bi se utvrdilo jesu li izbačeni svi dijelovi sadržaja maternice.

Liječenje
Kada su izbačeni svi dijelovi sadržaja maternice (kompletni, potpuni abortus), nije potrebno nikakvo liječenje. Kada je izbačen samo dio sadržaja (inkompletni, nepotpuni abortus), mora se učiniti kiretaža sukcijom kako bi se uterus ispraznio.

Ako fetus umire, ali ostaje u maternici (missed abortion, zadržani ili retinirani abortus), doktor mora odstraniti fetus i posteljicu, obično sukcijskom kiretažom. Za kasne zadržane pobačaje, može se dati lijek, poput oksitocina, u svrhu stezanja maternice i izbacivanja njezina sadržaja.

Ako se stezanje i grčevi dogode tokom prvih 20 sedmica trudnoće (prijeteći pobačaj), savjetuje se mirovanje u krevetu, jer ono obično smiruje takve simptome. Ako je moguće, žena ne bi trebala raditi a kod kuće ne bi smjela stajati. Spolni odnos treba izbjegavati, premda on nije u potpunosti povezan sa pobačajima. Hormoni se ne daju, jer su gotovo uvijek nedjelotvorani a mogu uzročiti prirođene nakaznosti, osobito srca i spolnih organa. Izlaganje ženskog fetusa dietilstilbestrolu (DES), umjetnom hormonu, u tom stadiju razvoja, može na primjer izazvati kasnije rak vagine.

Prijeteći pobačaj može uslijediti kada se vrat maternice prijevremeno otvara zbog slabosti vezivnog tkiva. Ponekad se otvor vrata maternice može zatvoriti hirurškim putem (cerclage, serklaža) šavovima (suturama) koji se odstranjuju neposredno prije poroda.

Septički abortus je vrlo ozbiljna infekcija. Sadržaj maternice mora se odmah odstraniti a infekcija se mora liječiti visokim dozama antibiotika.


EKTOPIČNA TRUDNOĆA
(vanmaterična trudnoća)
• Uvod • Simptomi • Dijagnoza i liječenje

Uvod
Ektopična trudnoća je ona kod koje se fetus razvija izvan šupljine maternice, u jajovodima, kanalu vrata maternice ili zdjeličnoj ili trbušnoj šupljini ili jajnicima.

Normalno, iz jednog se jajnika izbacuje jajna stanica te se uvuče u otvor jajovoda. Unutar jajovoda, poput vlasi sitne trepetljike koje oblažu jajovod guraju je tako da dospijeva u maternicu nakon nekoliko dana. Obično se jajna stanica oplodi u jajovodu ali se ugnježđuje u maternici. Međutim, ako je jajovod neprolazan, npr. zbog prethodne infekcije, jajna stanica se pomiče sporo ili se zaglavi. Može se dogoditi da oplođena jajna stanica nikada ne dospije u maternicu te da dođe do ektopične trudnoće.

Jedna na 100 do 200 trudnoća je ektopična. Ektopična trudnoća je još iz nedovoljno razjašnjenih razloga sve češća. Mogućnost nastanka ektopične trudnoće povećava prethodna bolest jajovoda, prethodna ektopična trudnoća, izlaganje dietilstilbestrolu u fetalnom razdoblju ili
neuspjelo podvezivanje jajovoda (način sterilizacije kod kojega se jajovodi presijecaju ili zap-rečavaju). Ektopične trudnoće su rjeđe među bjelkinjama nego među ženama drugih rasnih skupina. U rijetkim slučajevima, kada žena zatrudni uz spiralu u maternici, povećana je mogućnost razvoja ektopične trudnoće.

Ektopične trudnoće obično se razvijaju u jednom od jajovoda (tubarna trudnoća). Rijetko se razvijaju na drugim mjestima, poput kanala vrata maternice, jajnika ili zdjelične ili trbušne šupljine.

Ektopična trudnoća je stanje opasno po život i stoga se mora odstraniti što je prije moguće.
U SAD od komplikacija izazvanih ektopičnom trudnoćom umire 1 na 826 žena.

Simptomi
Simptomi ektopične trudnoće uključuju tačkasto krvarenje i grčeve, koji se obično pojavljuju kada menstruacija kasni. Ovi simptomi se zbivaju jer se, jednom kad fetus umre, sluznica maternice odljušti kao kod normalne menstruacije.

Ako fetus umre u ranom stadiju, jajovod nije oštećen. Međutim, ako fetus nastavlja rasti, može doći do razdora zida jajovoda, uzrokujući krvarenje. Ukoliko je krvarenje postepeno, ono uzrokuje bol i ponekad osjećaj pritiska u donjem dijelu trbuha zbog nakupljanja krvi. Ako je krvarenje naglo, može naglo doći do pada krvnog pritisaka i čak dovesti do šoka. Tipično, nakon oko 6-8 sedmica, u donjem dijelu trbuha osjeti se iznenada jaka bol praćena nesvjesticom. Ovi simptomi obično ukazuju da je jajovod pukao, uzrokujući masivno krvarenje u trbušnu šupljinu.

Ektopična trudnoća ponekad se razvija jednim dijelom unutar jednog od jajovoda a jednim dijelom unutar maternice. Česti su tačkasto krvarenje i grčevi. Na ovom mjestu, fetus ima više mjesta za rast, tako da ektopična trudnoća puca kasnije, obično između 12-16-te sedmice trudnoće. Takvo pucanje može biti opasno sa višom stopom smrtnosti.

Dijagnoza i liječenje
Doktor može posumnjati da žena ima ektopičnu trudnoću ako su rezultati pretrage krvi i mokraće pozitivni na trudnoću, ali joj je uterus manji od očekivane veličine za toliko trajanje trudnoće.
UZ pretraga može pokazati da je uterus prazan a da u zdjelici ili trbušnoj šupljini ima krvi. Kako bi izravno prikazao ektopičnu trudnoću, doktor može koristiti laparoskop (fiberoptičku cijev uvedenu u trbušnu šupljinu kroz mali rez).

Kako bi se pomoglo pri postavljanju dijagnoze, doktor može uvesti iglu kroz zid vagine u zdjeličnu šupljinu i odstraniti krv koja se nakupila tokom krvarenja iz ektopične trudnoće, postupak se zove kuldocenteza. Za razliku od krvi iz vene ili aretrije ova se krv ne zgrušava.

Najčešće se ektopična trudnoća mora odstraniti hirurškim zahvatom. Kada je smještena u jajovodu, doktor obično napravi rez na jajovodu te odstranjuje fetus i posteljicu. Rez se ne zatvara šavovima, nego se jajovod ostavlja bez njih, što omogućuje tkivu da zacijeli bez stvaranja ožiljka, jer ožiljno tkivo može otežati ponovno ostajanje u drugom stanju. Postupak se ponekad izvodi kroz laparoskop. Rijetko je jajovod tako oštećen da se ne može popraviti pa se mora odstraniti.
Radije se primjenjuje lijek metotreksat nego hirurški zahvat u liječenju trudnoće u jajovodu kada ne postoji dokaz o radu srca fetusa.


ANEMIJE (slabokrvnosti) U TRUDNOĆI
• Uvod • Dijagnoza i liječenje

Uvod
Anemije su stanja kod kojih je broj crvenih krvnih stanica ili količina hemoglobina (bjelančevine koja prenosi kisik) ispod normalnih vrijednosti.

U trudnoći volumen krvi se povećava tako da je umjereno smanjenje koncentracije crvenih krvnih stanica i hemoglobina (hemodilucija, razrjeđenje krvi) normalno.

U trudnoći je potrebno više željeza koje je nužno za stvaranje crvenih krvnih stanica, jer majka mora snadbjevati i fetus i sebe samu. Najčešći oblik slabokrvnosti tokom trudnoće je anemija zbog manjka željeza, obično izazvana neodgovarajućim sadržajem željeza u hrani. Međutim, ova anemija može nastati kao ishod od prije postojećeg manjka željeza zbog gubitka tokom menstrualnih krvarenja ili prethodne trudnoće. Rjeđe, anemija nastaje zbog nedostatka folne kiseline (folata), jednog od B vitamina također potrebnog za proizvodnju crvenih krvnih stanica.

Dijagnoza i liječenje
Dijagnoza se zasniva na pretragama krvi koje određuju broj crvenih krvnih stanica, količinu hemoglobina i nivo željeza u krvi.

Slabokrvnost koja nastaje zbog nedostatka željeza liječi se tabletama željeza. Dodatno uzimanje željeza ne predstavlja nikakvu opasnost za fetus ali može izazvati želučane tegobe i zatvor stolice u majke, osobito ako je doza velika. Pitanje je da li sve trudnice trebaju uzimati dodatno željezo. Međutim, većini trudnica se savjetuje da ga uzimaju, čak i ako su broj njihovih crvenih krvnih stanica i nivo hemoglobina normalni, kako bi se osigurale da će imati dovoljno željeza za sebe i fetus kako trudnoća napreduje.

Slabokrvnost nastala zbog nedostatka folne kiseline liječi se tabletama folata.
Kod trudnica koje boluju od anemije srpastih stanica (nasljedne bolesti kod koje je hemoglobin nenormalan) postoje pitanje oko liječenja, ponekad su potrebne transfuzije krvi.


RH INKOMPATIBILNOST
• Uvod • Prevencija i liječenje

Uvod
Rh inkompatibilnost (nepodudarnost) je neslaganje Rh grupe krvi trudnice sa onom njezinog djeteta.

Kao ishod Rh neslaganja, žena može stvarati antitijela protiv crvenih krvnih stanica djeteta. Antitijela uzrokuju da neke od ovih stanica pucaju, dovodeći ponekad do hemolitične bolesti, jednog oblika slabokrvnosti u djeteta.

Krvnom grupom neke osobe smatraju se molekule na površini crvenih krvnih stanica koje određuju te stanice kao pripadajuće toj osobi. Rh krvna grupa uključuje neke od tih molekula. Jedna od njih Rho(D) je ona koja obično uzrokuje probleme oko Rh neslaganja. Ako crvene krvne stanice imaju Rho(D) molekule krv je Rh pozitivna, ako ih nemaju, krv je Rh negativna.

Poteškoće se događaju kada majka ima Rh negativnu krv a fetus Rh pozitivnu krv, naslijeđenu od oca koji ima Rh pozitivnu krv. Određena količina krvi fetusa može doći u dodir sa majčinom krvlju kroz posteljicu, osobito kasno u trudnoći i tokom poroda. Majčina krv može prepoznati crvene krvne stanice fetusa kao strane tvari i stvarati antitijela da ih uništi (Rh antitijela). Nivo antitijela kod majke tokom trudnoće se povećava, a antitijela mogu proći kroz posteljicu do fetusa gdje mogu uništiti dio njegovih crvenih krvnih stanica. Ishod može biti hemolitična bolest fetusa (fetalna eritroblastoza) ili novorođenčeta (neonatalna eritroblastoza).

Tokom prve trudnoće fetus ili novorođenče rijetko imaju poteškoća jer obično ne dolazi do značajnijeg dodira krvi fetusa i majke, sve do poroda. Međutim, u svakoj slijedećoj trudnoći majka postaje jače senzibilizirana (osjetljiva) na Rh pozitivnu krv i stvara antitijela sve ranije i ranije u svakoj od njih.

Uništavanje crvenih krvnih stanica u fetusa može dovesti do anemije i povećanja nivoa bilirubina (raspadne tvari nastale razaranjem crvenih krvnih stanica). Ako nivo bilirubina postane previsok, može doći do oštećenja mozga fetusa.

U SAD 85% ljudi ima Rh pozitivnu krv, a u oko 13% brakova muškarac ima Rh pozitivnu a žena Rh negativnu krv. Od djece rođene tim parovima, 1 od 27 razvija hemolitičnu bolest.

Prevencija i liječenje
Prilikom prvog pregleda doktora u trudnoći, ženi se skrining za utvrđivanje njezine krvne grupe i Rh faktora. Ako ona ima Rh negativnu krv, mjeri se nivo majčinih Rh antitijela.

Krv majke i djeteta može doći u dodir tokom poroda, uzrokujući da majka stvara antitijela. Zbog toga se, kao mjera predostrožnosti Rh antitijela u obliku Rho(D) imunoglobulina, daju injekcijom majci koja ima Rh negativnu krv unutar 72 sata po porodu djeteta koje ima Rh pozitivnu krv, čak i nakon spontanog ili namjernog pobačaja. Ovaj postupak uništava sve stanice djeteta koje bi mogle senzibilizirati (izazvati osjetljivost majke) majku, tako da slijedeće trudnoće obično nisu ugrožene. Međutim, u oko 1% - 2% majki, injekcija ne sprječava senzibilizaciju, vjerojatno stoga što je majka senzibilizirana ranije tokom trudnoće. U svrhu sprječavanja rane senzibilizacije, doktor majci čija je krv Rh negativna daje injekciju Rh antitijela sa 28 sedmica trudnoće kao i nakon poroda.

Redovnim mjerenjem promjenjivih nivoa antitijela u majke, doktor može predvidjeti da li bi dijete moglo imati poteškoća. Ako nivo majčinih antitijela u trudnoći postane previsok, može se učiniti amniocenteza. Ovim postupkom, kroz kožu se uvodi igla te izvlači plodova voda koja u maternici okružuje fetus iz amnionske šupljine. U uzorku tekućine mjeri se nivo bilirubina. Ako je nivo previsok, fetusu se daje transfuzija. Dodatne se transfuzije obično daju svakih 10-14 dana sve do oko 32-34 sedmice trudnoće, u koje se doba obično izaziva porod. Nakon poroda, djetetu se obično daje jedna ili više transfuzija. U slabije izraženim slučajevima, transfuzija se daje tek nakon poroda.


ABRUPTIO PLACENTAE
(abrupcija posteljice)
• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Liječenje

Uvod
Abrupcija posteljice je prijevremeno odljuštenje normalno smještene posteljice od zida maternice koje se umjesto nakon poroda zbiva tokom trudnoće.

Posteljica se može odljuštiti nepotpuno, ponekad samo na 10% - 20%, ili potpuno. Uzrok nije poznat. Odljuštenje se zbiva u 0,4% - 3,5% svih poroda. Vjerovatnost događanja ove komplikacije veća je u žena sa visokim krvnim pritisakom, bolešću srca, dijabetesom ili reumatoidnom bolešću,  te u žena koje uživaju kokain.

Simptomi i dijagnoza
Sa mjesta na kojem se posteljica smjestila uterus krvari. Krv može izlaziti kroz vrat maternice i van iz vagine (vanjsko krvarenje) ili se može nakupljati iza posteljice (prikriveno krvarenje, retroplacentarni hematom).

Simptomi ovise o stepenu odljuštenja i količini izgubljene krvi te uključuju vaginalno krvarenje, iznenadnu, trajnu ili grčevitu bol u trbuhu te bolnost trbušnog zida na pritisak. Dijagnoza se obično potvrđuje UZ pretragom.

Odljuštenje smanjuje dopremu kisika i hranjivih tvari fetusu te može čak izazvati i smrt fetusa. Komplikacije za ženu obuhvaćaju mogući obilan gubitak krvi, po cijelom tijelu prošireno zgrušavanje krvi unutar krvnih žila (diseminirana intravaskularna koagulacija), zatajenje bubrega i krvarenje u zid maternice. Vjerovatnost razvoja ovih komplikacija veća je u žene koja ima preeklampsiju i one mogu ukazivati na to da je fetus u opasnosti ili da je umro.

Liječenje
Kada se dijagnoza jednom postavi, žena se smješta u bolnicu. Uobičajeno liječenje je mirovanje u krevetu, osim ukoliko krvarenje ne ugrožava život, ukoliko ne postoji opasnost za fetus ili je trudnoća blizu završetka. Dugotrajno mirovanje može ublažiti krvarenje.
Ako se simptomi ublaže, žena se može kretati pa se čak može i otpustiti iz bolnice. Ukoliko se krvarenje nastavi ili pogorša, rani porod je obično najpovoljnije rješenje i za ženu i za njezino dijete. Ako porod kroz vaginu nije moguć napravi se carski rez.


PLACENTA PRAEVIA
(predležeća posteljica)
• Uvod • Liječenje

Uvod
Placenta previja (predležeća posteljica) je posteljica koja se razvila preko (unutarnjeg ušća) kanala vrata maternice ili blizu njega, u donjem dijelu maternice.

Unutar maternice, posteljica može prekrivati unutarnje ušće kanala vrata maternice potpuno ili djelomice. Predležeća posteljica se razvija u oko 1 na 200 poroda, obično u žena koje su imale više od jedne trudnoće ili imaju nenormalnosti maternice, poput mioma.

Bezbolno vaginalno krvarenje započinje iznenada u kasnoj trudnoći te može biti obilno. Krv može biti svijetlocrvena. UZ pretraga pomaže doktoru da postavi dijagnozu i razlikuje predležeću posteljicu od one koja se odljušćuje prije vremena (abrupcija posteljice).

Liječenje
Kada je krvarenje obilno, mogu biti potrebne ponavljane transfuzije krvi. U slučajevima kada je krvarenje slabije a ne prijeti porod, obično se preporučuje mirovanje u krevetu. Ako krvarenje prestane, ženi se dozvoljava kretanje. Ukoliko se krvarenje ne ponovi, obično ju se pošalje kući, pod uslovom da ima slobodan (otvoren) pristup bolnici. Gotovo uvijek se izvodi carski rez, jer ako porod započne posteljica se vrlo rano odljušti pa se prekida doprema kisika djetetu. Osim toga, majka može obilno krvariti.


HYPEREMESIS GRAVIDARUM
(pretjerano povraćanje u trudnoći)
• Uvod • Liječenje

Uvod
Pretjerano povraćanje u trudnoći (hiperemesis gravidarum, trudnička hiperemeza), za razliku od uobičajene jutarnje mučnine, predstavlja vrlo izraženu mučninu i povraćanje koji uzrokuju dehidraciju i izgladnjivanje.

Uzrok mu je nepoznat. Psihološki činioci mogu potaknuti ili pogoršati povraćanje. Žena sa pretjeranim povraćanjem gubi na težini i postaje dehidrirana. Ako žena ima jutarnju mučninu ali dobiva na težini i nije dehidrirana, ona nema trudničku hiperemezu.

Dehidracija može izazvati opasne pomake nivoa elektrolita u krvi te krv postaje pretjerano kisele reakcije. Ako povraćanje traje, može se oštetiti jetra ponekad puknuti i krvariti. Još jedna ozbiljna komplikacija je krvarenje u mrežnicu (retinu) oka (hemoragični retinitis) uzrokovano povećanim krvnim pritisakom tokom naprezanja pri povraćanju.

Liječenje
Budući da pretjerano povraćanje u trudnoći može ugroziti život žene i njezina djeteta, žena mora u bolnicu te joj se infuzijom daju tekućina, glukoza (jednostavni šećer), elektroliti i ponekad, vitamini. Tokom 24 sata ne mora ništa jesti ni piti; lijekovi protiv mučnine i sedativi se daju ukoliko se ukaže potreba za tim. Kada se prekinu dehidracija i povraćanje, žena može početi jesti česte, male obroke kašaste hrane. Veličina obroka se povećava ako to trudnica može podnijeti. Povraćanje obično prestaje za nekoliko dana. Ukoliko se simptomi vrate, liječenje se ponavlja.


PREEKLAMPSIJA I EKLAMPSIJA (ECLAMPSIA)
• Uvod • Liječenje

Uvod
Preeklampsija (EPH gestoza) je visok krvni pritisak praćen bjelančevinama u mokraći (proteinurija) ili zadržavanjem tekućine (edem) koji se razvija između 20-te sedmice trudnoće i kraja prve sedmice nakon poroda.
Eklampsija je izraženiji oblik preeklampsije koji dovodi do grčeva nalik na one kod padavice, ili kome.

Preeklampsija se javlja u 5% trudnica. Češća je u prvoj trudnoći i u žena koje već imaju povišen krvni pritisak ili bolest krvnih žila. Eklampsija se razvija u 1 od 200 žena koje imaju preeklampsiju i ukoliko se pravovremeno ne liječi, obično je smrtonosna. Uzrok preeklampsije i eklampsije nije poznat. Glavna opasnost kod preeklampsije je prijevremeno odljuštenje posteljice od zida maternice.

Kod preeklampsije, krvni pritisak je viši od 140/ 90 mm Hg, lice i šake otiču a u mokraći se pronalaze nenormalno visoki nivoi bjelančevina. Smatra se da preeklampsiju ima i žena kojoj se krvni pritisak tokom trudnoće izrazito povisi ali ostane ispod 140/90 mm Hg.

Vjerovatnost poteškoća neposredno po porodu je kod djece majki koje imaju preeklampsiju četiri do pet puta veća, nego kod djece majki koje nemaju ovu bolest. Djeca mogu biti malena jer posteljica ne funkcionira kako treba ili jer su prerano rođena.

Liječenje
Za razliku od običnog visokog krvnog pritisaka (hipertenzije), preeklampsija i eklampsija ne odgovaraju na diuretike (lijekove koji uklanjanju višak tekućine) niti na prehranu sa niskim sadržajem soli. Ženi se savjetuje da uzima normalnu količinu soli i da pije više vode. Važno je mirovanje u krevetu. Često se ženi također savjetuje da leži na lijevom boku, što olakšava pritisak na veliku venu u trbušnoj šupljini (donju šuplju venu) koja odvodi krv natrag u srce, poboljšavajući krvni protok. Za sniženje krvnog pritisaka i sprječavanje grčeva intravenski se može davati magnezijev sulfat.

Za ženu koja ima blagu preeklampsiju, ležanje u krevetu kod kuće može biti dovoljno, ali se treba javljati doktoru svaka 2 dana. Ako joj se stanje ubrzo ne poboljša, obično se smješta u bolnicu (hospitalizira), te ako se problem nastavlja i tokom boravka u bolnici, dijete se porađa što je prije moguće.

Žena s teškom preeklampsijom smješta se u bolnicu. Simptomi se obično ublažavaju davanjem infuzije i magnezijeva sulfata. Za 4-6 sati krvni pritisak se obično spušta na normalan nivo. Nakon toga, dijete se može poroditi bez opasnosti. Ako krvni pritisak ostaje visok, prije pokušaja poroda daju se još i dodatni lijekovi.

Glavna komplikacija izražene preeklampsije i eklampsije je HELLP sindrom, koji se sastoji od sljedećeg:
•           Hemolysis-hemoliza-raspadanja crvenih krvnih stanica
•           Elevated Liver enzymes-povišeni nivoi jetrenih enzima, što ukazuje na oštećenje jetre
•           Low Platelet count-niskog broja trombocita, što ukazuje na poremećenu sposobnost zgrušavanja krvi, moguću poteškoću tokom i nakon poroda

Vjerovatnost HELLP sindroma veća je ako se liječenje preeklampsije odgađa. Ako se sindrom razvije, dijete se porađa carskim rezom, najbržim mogućim postupkom, osim ukoliko vrat maternice nije otvoren u tolikoj mjeri da je moguć porod na vaginu u najskorijem vremenu.

Nakon poroda žena se pomno promatra i prati razvijaju li se znakovi eklampsije. Jedna četvrtina slučajeva eklampsije zbiva se nakon poroda, obično tokom prvih 2-4 dana. Kako se ženino stanje pomalo poboljšava, dozvoljava joj se kretanje. Za kontrolu krvnog pritisaka može joj se dati blago sredstvo za smirenje.

Hospitalizacija može trajati od nekoliko dana do jedne sedmice, ovisno o izraženosti bolesti i komplikacijama. Čak i nakon povratka kući, žena može trebati uzimati lijekove za sniženje krvnog pritisaka. U osnovi, treba se kontrolirati barem svake 2 sedmice tokom prvih nekoliko mjeseci nakon poroda. Krvni joj pritisak može ostati visok još 6-8 sedmica. Ako ostane visok dulje, uzrok može biti nevezan za eklampsiju.


KOŽNE PROMJENE U TRUDNOĆI
• Uvod • Gestacijski herpes • Trudnička urtikarija

Neke kožne promjene razvijaju se samo u trudnoći. One uključuju gestacijski herpes i trudničku urtikariju.

GESTACIJSKI HERPES

Gestacijski herpes je izbijanje mjehura ispunjenih tekućinom koji jako svrbe u trudnoći.

Izraz herpes navodi na krivu pomisao, jer osip nije povezan sa herpes virusom niti ikojim drugim virusom. Smatra se da je gestacijski herpes izazvan nenormalnim antitijelima koji reagiraju protiv vlastitih tkiva (autoimuna reakcija). Ovaj neuobičajeni osip se može pojaviti u bilo koje doba nakon 12-te sedmice trudnoće ili neposredno nakon poroda.

Osip koji svrbi, obično se sastoji od malih mjehura (vezikula) i većih mjehura nepravilna oblika ispunjenih tekućinom (bula). Često započinje na trbuhu a zatim se širi. Ponekad osip prekriva područje prstenasta oblika sa mjehurima na vanjskom rubu. Tipično se pogoršava ubrzo nakon poroda a nestaje kroz nekoliko sedmica ili mjeseci. Često se ponovno pojavljuje u slijedećim trudnoćama ili ako žena koristi oralna sredstava protiv začeća. Dijete se može roditi sa sličnim osipom koji obično nestaje za nekoliko sedmica bez liječenja.
Za potvrdu dijagnoze, doktor odstranjuje sićušan komadić zahvaćene kože i šalje ga u laboratorij kako bi se utvrdilo postoje li antitijela.

Cilj liječenja je da olakša izraženi svrbež i spriječi nastajanje novih mjehura. Za blagi osip, često pomaže učestalo nanošenje kortikosteroidne kreme neposredno na kožu. Kod raširenijih osipa daju se kortikosteroidi na usta.

Po svemu sudeći uzimanje kortikosteroida u kasnoj trudnoći ne šteti fetusu. Ako se svrbež pojačava ili se osip proširuje nakon poroda, mogu biti potrebne veće doze kortikosteroida.

TRUDNIĆKA URTIKARIJA

Trudnička urtikarija je česti osip koji svrbi, a pojavljuje se u trudnoći. Njezin je uzrok nepoznat.

Na trbuhu se razvijaju crvena područja nalik na košnicu, nepravilnog oblika, spljoštene ili blago izdignute i koje jako svrbe, ponekad sa malim mjehurima ispunjenim tekućinom u sredini. Osip se širi na bedra, stražnjicu i ponekad na ruke. Može se razviti stotine mrlja koje svrbe. Koža oko njih je često blijeda.

Osip se obično pojavljuje tokom posljednjih 2-3 sedmice trudnoće, a ponekad tokom posljednjih nekoliko dana. Međutim, može se pojaviti bilo kada nakon 24-te sedmice trudnoće. Svrbež je tako nesnosan da može ometati spavanje noću. Nakon poroda odmah nestaje i obično se ne javlja ponovno tokom slijedećih trudnoća.

Ne postoji specifična pretraga, tako da doktor može imati poteškoća pri postavljanju dijagnoze.
Svrbež i osip se mogu smiriti za 2-4 dana čestim nanošenjem kortikosteroidne kreme. Ponekad, kada je osip izraženiji, kortikosteroidi se daju oralno (na usta). Ako se kortikosteroidi uzimaju u kasnoj trudnoći, po svemu sudeći ne štete fetusu.

vasdoktor.com

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.