petak, 8. veljače 2013.

Epilepsija

Mnogi misle da su napadi najveći problem u epilepsiji. Naravno, napadi jesu problem i cilj lečenja je da ih potpuno sprečimo, ako je ikako moguće. Ali ukoliko ste vi osoba sa epilepsijom, član porodice ili roditelj deteta sa epilepsijom, šta je to što čini vaš svakodnevni život tako teškim. Da li su to napadi? Ili je to briga o tome kakvu štetu može naneti sledeći napad? Da li neprestano mislite o tome šta će se sledeće desiti?
Epileptički napad traje nekoliko minuta ili manje. Strah od sledećeg napada može da traje doživotno.



Šta je epilepsija?
Mozak je izuzetno složena struktura i sastoji se od miliona nervnih ćelija - neurona. Neuroni su među sobom povezani nervnim produžecima i dodiruju se međusobno preko specifičnog spoja koji se zove sinapsa. Procenjuje se da u ljudskom mozgu postoji 15 000 000 000 000 000 sinapsi (da, dobro ste pročitali: broj 15 i još 15 nula). Neuroni, njihovi produžeci i spojevi čine nedokučivo komplikovanu mrežu. Ljudski mozak je najsloženija struktura u univerzumu. Aktivnost neurona je obično dobro organizovana jer oni poseduju mehanizme za samoregulaciju. Neuroni u mozgu su zaduženi za mnoge funkcije, kao što su na primer svest, budnost, pokretljivost, hodanje i govor.

Epileptični napad se javlja zbog iznenadne, prekomerne i nenormalne aktivnosti nervnih ćelija. Mnogi ljudi imaju jedan napad u nekom trenutku u svom životu, ali to ne čini epilepsiju. O epilepsiji se govori ako neko ima tendenciju ka ponavljanju napada zbog unutrašnje osobine nervnog sistema. Znači, tek napadi koji se ponavljaju čine epilepsiju. Jedan napad nije epilepsija.

Epilepsija nema jednostavno objašnjenje i često nije lako navesti konkretni razlog zašto je neko dobio epileptični napad i zašto se napadi ponavljaju. Epilepsija pogađa različite ljude na različite načine.
Definicija epilepsije
Reč “epilepsija” je grčkog porekla i znači “ščepati, iznenada zgrabiti”. Epilepsija je zajednički naziv za veliku grupu anatomskih ili funkcionalnih poremećaja mozga koji se ispoljavaju ponavljajućim napadima. Epileptični napad liči na unutrašnju električnu oluju. Iznenada, obično bez najave, veliki broj moždanih ćelija nekontrolisano šalje impulse i stvara se “električna moždana oluja”. Ova “oluja” remeti funkcije mozga i ispoljava se u vidu napada. To je posledica nenormalne, prekomerne aktivnosti moždanih ćelija.

Znači...
...epileptični napad se javlja zbog iznenadne, prekomerne i nenormalne aktivnosti nervnih ćelija.

Šta izaziva epilepsiju?
Svaki mozak ima kapacitet da reaguje epileptičnim napadom u specifičnim uslovima. Ali u većini mozgova se spontano ne događaju napadi i za njih se kaže da imaju "visok prag" tj. otporni su za napade. Ljudi se međusobno razlikuju, a isto tako se razlikuju i njihov prag, tj. otpornost prema napadima. Kao i ostale razlike među pojedincima, i ova otpornost uglavnom zavisi od genetskih faktora. Osobe sa "niskim pragom" mogu da dobiju epileptični napad spontano, bez ikakvog povoda. Nekada se sklonost ka napadima javlja familijarno, i tada napade ima više članova porodice. Genetika epilepsije nije jednostavna. Kod određenih osoba postojeći prag za napade može da se snizi ako je mozak pretrpeo povredu ili ako je izložen neobičnim stimulacijama (kao što je treperava svetlost u diskoteci). Ukoliko je povreda mozga ozbiljna i teška (bez obzira da li je to posledica saobraćajne nesreće, infekcije, porođajne traume, tumora ili šloga), epilepsija se može razviti kao posledica čak i kod ljudi koji prirodno imaju “visok prag”. Mnoge osobe povezuju početak epilepsije sa određenim, nekada i minimalnim događajima, kao što su duvanje u lice, ili emotivno uzbuđenje, iznenađenje ili velika radost. U ovakvim slučajevima značajnu ulogu ima porodična sklonost ka napadima.

Istorijat
Epilepsija je bila prisutna u ljudskom rodu od prvih dana njegovog postojanja. Epilepsija se u pisanom obliku, prvi put spominje još u starom Vavilonu u Hamurabijevom zakoniku. Tim zakonikom se regulišu pravila o ženidbi ljudi sa epilepsijom i o vrednosti njihovog svedočenja na sudu. U antičko doba epilepsiju su smatrali "svetom bolešću" i natprirodnim fenomenom.
U kasnijim epohama uglavnom je povezivana s demonima i mistificirana je zbog dramatične slike napada. Smatralo se da su ljudi koji boluju od epilepsije opsednuti zlim duhovima i đavolom.

Temelj savremenom konceptu epilepsije je dao 1875. godine engleski neurolog Džon Hjulins Džekson. On je objasnio epilepsiju kao poremećaj nervnog sistema koji nastaje zbog iznenadnog, preteranog pražnjenja moždanog nervnog sistema.
Vekovima se epilepsija lečila vradžbinama i bajanjem, kao i drugim čudnim, nekada i opasanim metodama. Sredinom XIX veka se pojavljuju lekovi koji su imali neki uticaj na sprečavanje epileptičnih napada, a 1912 se uvodi fenobarbiton u lečenje epilepsije.
Druga polovina XX veka je u znaku velikog napredovanja u shvatanju epilepsije, novih dijagnostičkih mogućnosti i uvođenja većeg broja efikasnih lekova. Krajem veka se posebna pažnja posvećuje psihosocijalnom aspektu epilepsije, i uvodi termin "Kvalitet života" kao merilo celokupnog pristupa osobama sa epilepsijom.

Epidemiologija
Epilepsija može da pogodi bilo koga i ne postoje polne, rasne, profesionalne, geografske razlike. Procenjuje se da 4 do 8 na 1000 osoba ima aktivnu epilepsiju. Pet procenata opšte populacije će imati bar jedan epileptični napad u toku svog života. 60-80% svih osoba sa epilepsijom uz odgovarajuće lečenje, neće imati napade. Ostali će imati takozvanu rezistentnu epilepsiju, i kod njih lečenje može samo da smanji učestalost napada. 75% napada počinje kod osoba mlađih od 20 godina. Epilepsija se može povući, i tada, pod kontrolom, lekovi mogu uspešno da se ukinu. Epilepsija je najčešći neurološki poremećaj koji pogađa ljude svih uzrasta. Prevalencija je 0,5% (1 na 200). To znači da u Srbiji (na 10.000.000 osoba) ima 50.000 ljudi sa epilepsijom.
Svako može da dobije epilepsiju, bez obzira na uzrast, rasu i socijalni status. Epilepsija se najčešće pojavljuje u detinjstvu ili ranoj adolescenciji, ili kod starijih od 65 godina.


Kako se liječi epilepsija?

Imajući na umu da epileptički napadaji manje-više oštećuju mozak, od životnoga je značenja liječiti bolest od njezinoga početka. U napadaju, osim toga, može doći i do ozljede prilikom pada, ozljeda pri sudjelovanju u prometu, do utapanja i slično.
Liječenje započinje nakon obrade od strane liječnika primarne zaštite te liječnika specijalista neurologa ili neuropedijatra epileptologa.
Liječenje se sastoji od primjene odgovarajućih lijekova, a vrlo rijetko i primjene odgovarajućih kirurških zahvata. Potrebna je i pomoć psihologa i psihijatra.
U zadnje vrijeme se često spominju tzv. ne-farmakološke konzervativne intervencije. One su važan dio terapije u slučajevima fotosenzitivnih epilepsija i refleksnih epilepsija (izbjegavanje provokativnih čimbenika) i u onim slučajevima kada osobe ne žele uzimati lijekove ili se protive operaciji.
Liječnik, po mogućnosti specijalista, propisuje odgovarajući lijek obično nakon što su već uslijedila 2 napadaja. U izvanrednim slučajevima može se lijek propisati već i nakon prvog napadaja npr. ako u EEG-u postoje izrazite promjene.
Vrste liječenja ovisit će o tipu napadaja i o rezultatu obrade. Potrebne su redovite liječničke kontrole, jer se nerijetko dešava da se nakon izvjesnog vremena mora lijek promijeniti.
Oboljeli od epilepsije treba biti upoznat sa činjenicom da se u 70% slučajeva postiže potpuna kontrola napadaja.
Uspjeh izostaje najčešće ako se lijekovi ne uzimaju ili ako se ne konzumiraju na način koji je određen.

Mogu li svi liječnici liječiti oboljele od epilepsije?
Liječenje oboljelih od epilepsije, najčešćeg neurološkog poremećaja, veoma je kompleksno i zahtijeva interdisciplinarni pristup.



Unatoč postignutim visokim standardima u dijagnostici, medikamentoznom i kirurškom liječenju epilepsije uspjeh liječenja nerijetko nije savršen jer izostane upravo suradnja pojedinih specijalista. Prema preporukama ILAE (Internacionalna liga za borbu protiv epilepsije) dominantnu ulogu u liječenju ovih bolesnika trebaju imati epileptolozi za djecu i odrasle, koji svojim iskustvom i znanjem o najsuvremenijim dostignućima na tom području mogu najbolje pomoći osobama s epileptičkim manifestacijama. Epileptologija nažalost i u mnogim razvijenim zemljama još uvijek nije dovoljno prepoznatljiva . S epileptolozima moraju usko surađivati obiteljski liječnici, pedijatri, neurolozi, ginekolozi, klinički psiholozi, neurokiruzi, socijalni radnici i radni terapeuti u rješavanju niza problema kao što su hitna stanja u kojima je bolesnik s napadajima životno ugrožen (status epileptikus), pitanje začeća, trudnoće, dojenja, profesionalne orijentacije , psihičkih smetnji, društvene izolacije i stigmatizacije. Liječenje bolesnika sa epilepsijom je dostiglo najvišu točku u smislu individualnog pristupa svakom bolesniku, s posebnom pažnjom na kognitivne (spoznajne) funkcije, a sve u cilju poboljšanja kvalitete života.

Što učiniti ako zaboravim popiti lijek?
U školske djece, ali i u odraslih, osobito zaposlenih osoba, može se dogoditi da zaborave popiti lijek.
To često dovodi do pojave anksioznosti (straha), pogotovo ako se pacijent točno ne sjeća je li uzeo lijek ili ne.
Jedna izostavljena, zaboravljena doza lijeka u većini slučajeva neće provocirati napadaj niti poremetiti uobičajeni, potrebni nivo lijeka u krvi (tzv. "steady state").
Ako je doza lijeka zaboravljena, a to je uočeno kratko vrijeme nakon uobičajenog uzimanja lijeka, dobro je da se lijek popije. Ako ne, neka se uzme sljedeća doza kao što je predviđeno.
Preporuča se čuvati dnevne doze lijeka ili lijekova u kutijici s pretincima ("razdjeljivaču", "dispenzeru lijekova") za jutro, podne i večer, i tako izbjeći "zaborave" u uzimanju lijeka.

Mogu li s lijekovima za epilepsiju koristiti i druge lijekove?
Svatko se nađe u situaciji da mora u isto vrijeme uzimati lijekove potrebne za liječenje različitih simultanih bolesnih stanja.
Mnogi lijekovi utječu ili su pod utjecajem antiepileptika. Za takvo kombinirano uzimanje lijekova mora se konzultirati nadležnoga liječnika primarne zaštite ili odgovarajućeg specijalistu. Ovo se naročito odnosi na onu populaciju koja boluje od nekih kroničnih bolesti, kada se lijekovi moraju uzimati kroz duži vremenski period kao npr. u srčanih bolesnika ili bolesnika s povišenim krvnim pritiskom, pa reumatoloških bolesnika itd.
To se posebno odnosi na populaciju poodmakle životne dobi koja troši razne vrste lijekova. Primjerice, neka sredstva protiv boli (analgetici) mogu izazvati povišenje koncentracije antiepileptika u krvi i time proizvesti nuspojave. Nasuprot tome postoji mogućnost da dođe i do pada koncentracije lijeka u krvi što može izazvati i epileptički napadaj.
Poznato je da neki antiepileptici mogu smanjiti djelotvornost drugih lijekova, pa tako i kontracepcijskih sredstava (antibaby pilula). Navodi se da uobičajena doza estrogena nije u tim slučajevima dovoljna te da se doza mora povisiti.
Stoga je prije uzimanja takvih lijekova potrebno savjetovati se i s ginekologom.

Kakve su nuspojave antiepileptičkih lijekova?
Kao i svi drugi učinkoviti lijekovi, i lijekovi koji se koriste protiv epilepsije mogu u određenim okolnostima imati neka nepoželjna djelovanja koja se obično nazivaju nuspojavama lijeka. Najčešće se radi o pojavama koje su bezazlene i koje se ispravnom primjenom lijeka mogu i trebaju otkloniti. Tu je važna dobra komunikacija s liječnikom kojemu treba izložiti sve poteškoće koje se javljaju tijekom terapije. Dobro je da osoba koja uzima lijek, ili njezin roditelj ako se radi o djetetu, pomno prouči odlomak o nuspojavama koji se nalazi u uputi lijeka gdje će naći spisak najvažnijih nuspojava koje se mogu pojaviti za vrijeme liječenja.
 

Nuspojave se mogu načelno svrstati u dvije skupine:
1) nuspojave ovisne o dozi lijeka,
2) nuspojave koje nisu ovisne o dozi.
Neželjena djelovanja lijeka iz prve od navedenih skupina obično se javljaju u početku liječenja ili ako su propisane doze lijeka vrlo visoke. Primjer za to je osjećaj umora ili pospanosti što se javlja pri uvođenju lijekova koji imaju sedativnu komponentu.
Kada se pojave takvi simptomi liječnik obično neće povisivati dozu lijeka dok se ti simptomi ne povuku ili će možda preporučiti smanjenje dnevne doze. Nuspojave koje nisu ovisne o dozi lijeka nisu česte, a ako se jave, to je obično u prvih 6 mjeseci terapije. One su izraz individualne preosjetljivosti i zbog toga ih je obično nemoguće predvidjeti. Primjeri takvih nuspojava su osipi, teži poremećaji u krvnoj slici i oštećenje jetrene funkcije. U tim slučajevima u pravilu neće biti dovoljno smanjiti dozu već treba potpuno prekinuti uzimanje dotičnog lijeka. Liječnik će tada propisati antiepileptik koji je kemijski potpuno drugačijeg sastava.

Postoje i nuspojave antiepileptika koje se javljaju tek nakon dugotrajne primjene. Tako, naprimjer, neki antiepileptici mogu dovesti do poremećaja metabolizma D-vitamina i kalcija, a što može imati negativan utjecaj na razvoj i održavanje koštane mase. I u takvom će slučaju biti potrebna konzultacija s liječnikom koji će savjetovati tjelesnu aktivnost i određene dijetalne mjere, a u rijetkim slučajevima i vitaminske preparate.

Može li se (kada i kako) prekinuti liječenje?
Ako pojedinac nije imao napadaje dvije ili više godina liječnik može sugerirati postupno smanjivanje doze lijeka uz praćenje kliničkoga stanja i EEG-a da bi utvrdio je li liječenje antiepilepticima još potrebno. Izneseno je orijentaciono stajalište. Odluka je ovisna o brojnim čimbenicima, a jedan od najvažnijih je oblik epilepsije od kojeg osoba boluje.
Ovo ukidanje lijeka mora biti vrlo polagano i oprezno. Treba uzeti u obzir razne pojave koje nastaju nakon prekida liječenja.
Često ovisi o oboljelom od epilepsije hoće li se odlučiti definitivno prekinuti terapiju ili ostati, radi sigurnosti, i dalje na minimalnim dozama antiepileptika i tako smanjiti mogućnost eventualnih komplikacija.
Ako se napadaji ponovno jave, liječenje se nastavlja s istim antiepileptikom pri čemu treba voditi računa o činjenici da iz stanovitih, još uvijek ne posve objašnjenih i definiranih razloga, može isti lijek pri ponovljenoj primjeni biti manje djelotvoran nego ranije.

Može li se epilepsija izliječiti?
Epilepsija je jedna od najučestalijih poremećaja mozga.
Prema svjetskim statističkim podacima oko 40 milijuna ljudi ima epilepsiju (na Europu otpada 6 milijuna), od kojih 32 milijuna nisu liječeni.
Dokazano je da pravilnim liječenjem i primjenom odgovarajućih lijekova.
Potrebno je i dalje provoditi specijalističke kontrole uz EEG snimanje, po mogućnosti uz izvođenje i provokativnih metoda (nespavanje i eventualno cjelonoćno snimanje analizom spavanja). Preporuča se redovito spavanje ustaljenog ritma, izuzeće od rada u smjenama, napose noćnog rada, izbjegavanja alkohola i svih ostalih provokativnih čimbenika, naročito raznih vrsta svjetlosnih podražaja kod osoba osjetljivih na svjetlosne stimulacije (o čemu je sigurno upućen oboljeli od epilepsije!).
Svaka nova pojava koja izaziva sumnju u povratak smetnji iziskuje ponovni kontakt s dosadašnjim ordinariusom tj. s liječnikom koji je ranije odredio terapiju.
Alternativne metode liječenja

Statistike kažu da između 70 i 80% osoba dobro reagiraju na lijekove. Međutim kod nekih je osoba teško postići život bez napadaja pa one uz terapiju lijekovima koriste i alternativne metode liječenja (npr. jogu, meditaciju, aromaterapiju i sl).

Izuzetno je važno da se prije odluke o primjenjivanju bilo kakve alternativne metode liječenja savjetujete sa svojim liječnikom i da ni u kom slučaju ne prestanete uzimati svoje lijekove samoinicijativno.

Kako si mogu sam pomoći?
Za većinu osoba epileptički napadaj se može naslutiti prema nekim specifičnim vlastitim osjećajima i situacijama. Npr, netko ima napadaj uvijek u snu, netko nedugo nakon buđenja ili samo u popodnevnim satima, netko krajem tjedna i sl.
Takva saznanja mogu uvelike pomoći u određivanju načina i stila života i rada.
Naprimjer, u osoba koje imaju noćne napadaje vrlo je bitno imati dovoljno sna i odmora.
Izbjegavanje stresa, mogućnost pronalaženja vlastitog mira i opuštajućih hobija (glazba, šetnja, vježbe disanja) vrlo je važan faktor u izbjegavanju i kontroliranju napadaja.
Djeci tijekom školskih praznika ili onima kojima je slobodno vrijeme neispunjeno, savjetujemo da se uključe u grupni rad u svojoj sredini koji ih neće opterećivati, a ispunit će njihovo slobodno vrijeme.

Liječenje tijekom trudnoće, poroda i dojenja
Iako većina žena s epilepsijom ima normalan tijek trudnoće, fiziološki normalan porod, i nepromijenjenu učestalost napadaja u graviditetu, takve se trudnoće smatraju visoko rizičnim i zahtijevaju budnu kontrolu epileptologa i opstetričara. Nažalost, mnoge žene još uvijek u ranom stadiju trudnoće uzimaju antiepileptike u raznim kombinacijama (politerapija) i lijekove starije generacije, što znatno povećava rizik da rode malformirano dijete.
 

Preporuka je da se u svakom slučaju trudnoća planira i zadaća je neurologa, epileptologa i ginekologa da timski rade u cilju edukacije mladih osoba koje planiraju trudnoću. Bitno je revidirati dijagnozu epilepsije i prilagoditi terapiju takvoj odluci, te primijeniti antiepileptik s najmanje dokazanim teratogenim svojstvima. Osim toga neophodno je prije samog začeća započeti s terapijom folne kiseline u dogovoru s liječnikom kako bi se tijekom prvih tjedana trudnoće umanjio štetni učinak antiepileptika. Naime poznato je da je učestalost kongenitalnih anomalija u zdravoj populaciji roditelja od 2-4 %, a u majki koje boluju od epilepsije dvostruko veći (4-8 %).
Preporuka je da se tijekom posljednjih mjesec dana trudnoće majci daje i vitamin K (20 mg) radi prevencije hemoragijske bolesti u djeteta.
Epilepsija može započeti tijekom trudnoće, što zahtijeva detaljnu neurološku obradu u cilju otkrivanja etiološkog supstrata napadaja (isključenje tumora mozga, krvarenja , kongenitalne anomalije mozga). Otkriće magnetske rezonancije veliki je doprinos u obradi takvih bolesnica.

U malom broju poroda javlja se napadaj za vrijeme samog poroda i unutar 24 sata nakon poroda, što je 9 puta češće od mogućeg napadaja tijekom preostalog dijela trudnoće.
Terapija antiepileptikom mora se provoditi redovito tijekom poroda, jer bi izostavljanje i samo jedne doze lijeka moglo provocirati napadaj, što bi dodatno otežalo sam porođaj.

Količina lijeka u majčinom mlijeku znatno je manja od one koja prelazi placentarnim putem u krv djeteta. Međutim, tijekom dojenja lijek se kumulira jer mehanizmi eliminacije lijeka u novorođenčeta nisu još u cjelosti razvijeni te se mogu ispoljiti farmakološki efekti lijeka na dijete. Koncentracija lijeka u majčinom mlijeku nije jednaka na početku dojenja i na kraju, kao ni u lijevoj ili desnoj dojci (ovisno o količini masnog tkiva dojke).


Što sve može izazvati napadaje i kako ih izbjeći?
Poznato je da postoje tzv. fotosenzitivni provokativni čimbenici koji mogu izazvati epileptičke napadaje. Zato u tim slučajevima govorimo o fotosenzitivnoj epilepsiji.
 

Najčešće su to svjetlosni podražaji bilo koje vrste ili pojedinačni i izmjenični bljeskovi (obično oko 30-50 bljeskova u sekundi), zatim razni geometrijski oblici i sl. Obično se fotosenzitivna epilepsija javlja u djece i adolescenata, a rjeđe u odraslih.
Daljnji su uzročni izazivači ("triggeri") gledanje televizije (naročito tzv. lightshow), ali provokatori mogu biti i kompjutorski ekrani (video-igrice), te vožnja kroz drvored ili gledanje kroz prozor jurećeg vlaka i sunčani odrazi na vodi.
U ovim slučajevima pomažu polarizirane sunčane naočale. Kod gledanja televizije preporuča se staviti jedan svjetlosni izvor na televizor ili u okolinu, jer se time smanjuje kontrast na televizoru i okolini. Da bi se smanjio učinak na mozak dovoljno je pokriti jedno oko (monokularno gledanje) ili pri gledanju činiti kraće stanke.
Bljeskanje svjetla u diskotekama može također uzrokovati napadaje pa u pojedinim zemljama postoje propisi o učestalosti bljeskova u jedinici vremena da bi se izbjegle spomenute pojave.


Kakav je odnos spavanja i epilepsije?
Epileptički se napadaji mogu javiti u budnosti i/ili spavanju.
Često se govori o noćnim napadajima što je pogrešno jer se radi o napadajima koji se javljaju u spavanju bilo noćnom ili dnevnom, naročito u toku popodnevne relaksacije.
Napadaji se mogu javiti u pospanosti ili u bilo kojem stadiju spavanja (pretežno površnim stadijima spavanja ili u toku prelaza iz jednoga stadija u drugi) a isto tako i prilikom buđenja.
U mnogih osoba oboljelih od epilepsije mogu cjelonoćni gubitak spavanja, učestalo kasno lijeganje ili općeniti manjak spavanja biti rizični čimbenici za pojavu napadaja.
To opravdava i razlog zašto se često zahtijeva EEG snimanje nakon djelomično ili potpuno neprospavane noći.
Nespavanje odnosno deprivacija spavanja povećava mogućnost pojava EEG abnormalnosti u snimku.
Pretjerana dnevna pospanost nije vezana uz samu bolest.
Umor i pospanost često su vezani uz terapiju antiepilepticima, pa se o tome treba posavjetovati s liječnicima.
Treba spomenuti da napadaji u spavanju vrlo rijetko prelaze u napadaje u budnosti, u tzv. miješanu formu epilepsije.
Pojava napadaja samo u spavanju predstavlja olakšavajuću okolnost pri zaposlenju i dobivanju vozačke dozvole.
Ne smije se zaboraviti da se u toku spavanja mogu događati i druge kliničke forme kao npr. noćni strah, more, enureze i slično, što ne predstavlja epileptičke manifestacije. No, o tome se treba savjetovati s liječnikom specijalistom koji će donijeti konačnu odluku o dijagnozi i potrebi eventualnoga liječenja.

Kako voditi normalan život ako se napadaji mogu pojaviti u bilo koje vrijeme?
Točno je da se napadaji mogu pojaviti u bilo koje vrijeme i bez jasnog povoda. Međutim, kod mnogih osoba napadaji se javljaju u određeno vrijeme 24-satnog ciklusa, ili su pak provocirani nekim faktorima koji pridonose izbijanju napadaja. Stoga je potrebno uočiti koje su situacije prethodile napadajima i mogu li s njima biti u uzročnoj vezi. Na taj način napadaji više ne bi bili potpuno nepredvidivi, a otvara se i mogućnost njihova sprečavanja. Najvažniji nespecifični čimbenici koji mogu provocirati napadaje su sljedeći: neredovito uzimanje lijeka, nedostatno spavanje, konzumiranje prevelikih količina alkoholnih pića, te veći fizički ili psihički stres. U nekih žena hormonalne promjene tijekom menstrualnog ciklusa također mogu biti u vezi s pojavom napadaja.
Postoje i specifični provokativni faktori koji igraju ulogu samo u nekih osoba. Najbolje je poznat utjecaj bljeskajuće svjetlosti koji može doći do izražaja pri gledanju televizije, u disko klubovima ili sličnim situacijama. Uočeno je da i neke vrste hrane ili pića kod posebno osjetljivih osoba mogu doprinijeti izbijanju napadaja.

Mogu li djeca s epilepsijom pohađati redovne vrtiće i škole?
Većina (oko 90%) djece s epilepsijom polazi redovnu školu, mogu biti uključena u vrtić, odnosno "malu" školu. Preporuča se stručno osoblje upoznati s bolešću djeteta, kako bi u slučaju javljanja smetnji svrsishodno postupili.
Manji broj djece i adolescenata (oko 10%) koji uz epilepsiju imaju i dodatne neurorazvojne poteškoće (psihične, motorne, senzorne)) pohađa školu s individualnim pristupom, prilagođenim programom ili su uključeni u centar za odgoj i obrazovanje gdje se provodi sveobuhvatna edukacija djece s posebnim potrebama.


Uzrokuje li epilepsija smetnje u ponašanju i emocionalnu nestabilnost djeteta?
Smetnje ponašanja (hiperaktivno ponašanje, smanjena mogućnost zadržavanja pažnje s posljedičnom nezainteresiranošću za ponuđene sadržaje, emocionalna nestabilnost) su često uočene u djece i adolescenata s epilepsijom (u oko 30% djece kod kojih epilepsija nije udružena s organskim oštećenjem mozga). Uzročni činioci su mnogostruki: ponavljani epileptički napadaji, neadekvatni izbor antiepileptičkih lijekova, patološka izbijanja u elektroencefalogramu uz psiho-socijalne čimbenike kao što su saznanje o kroničnoj bolesti mozga, hiperprotektivni stav roditelja i nastavnika, otežana sposobnost socijalizacije u društvu vršnjaka.

Pogoršava li se tijek bolesti starenjem?
Niti u spontanom tijeku, što znači niti ne liječena epilepsija se ne pogoršava starenjem, naprotiv, ona slabi zbog opadanja opće reaktibilnosti mozga, podražljivosti njegovih stanica. Međutim, u starosti je pojava novih epilepsija veća jer su i oštećenja mozga brojnija. No loše posljedice ovih oštećenja (na krvnim žilama mozga ili oštećenja zbog propadanja moždanih stanica), zbog općeg smanjenja, podražljivosti također ne rezultiraju čestim napadajima.

Uzrokuje li epilepsija smanjenje mentalnih sposobnosti?
Teški oblici konvulzivnih epilepsija i psihomotorne epilepsije kojima je žarište u čeonom ili slijepoočnom moždanom režnju, ukoliko nisu odgovarajuće liječene ili su tijekom godina pokazale tvrdokornost spram liječenja, mogu uvjetovati smanjenje mentalnih sposobnosti i promjene karaktera osobe, a u relativno manjem broju slučajeva mogu prouzročiti i pravi duševni poremećaj. Slabljenje intelektualnih sposobnosti i usporenje psihomotornih reakcija može prouzročiti i dugotrajno liječenje većim količinama čistih barbituratnih lijekova i nekih drugih antiepileptika. Dobro kontrolirana epilepsija, ukoliko nije posljedica neke druge bolesti mozga, ne mora i većinom ni ne ostavlja upadnih posljedica na intelektualne sposobnosti i opće duševno stanje. Ovdje možemo ponoviti da je ne mali broj nadarenih osoba bolovao ili boluje od epilepsije.

Mogu li osobe s epilepsijom uživati alkoholna pića, duhan i droge?
Neosporno je da konzumiranje prevelikih količina alkoholnih pića može dovesti do izbijanja napadaja. Osobito je kritično razdoblje kada dolazi do naglog pada koncentracije alkohola u krvi, više sati nakon konzumiranja. Još veći rizik postoji u osoba ovisnih o alkoholu, i to osobito prvih nekoliko dana apstinencije.
 

Što se tiče konzumiranja malih količina alkoholnih pića, kao što je na primjer čaša vina ili odgovarajuća doza drugog pića, nije vjerojatno da će to dovesti do napadaja. Iznimku predstavljaju osobe posebno osjetljive na alkohol, ali one su vrlo rijetke. Međutim, potrebno je uzeti u obzir da i manja količina alkohola može pojačati sedativno djelovanje nekih antiepileptika, osobito ako su doze lijeka relativno visoke.
Što se tiče pušenja, nema izravnih dokaza da ono izaziva epileptičke napadaje, osim ako se ne radi o pravom trovanju nikotinom. Može se, međutim, reći da pušenje kao uzrok mnogih drugih bolesti na indirektan način nepovoljno djeluje i na epilepsiju.
Uzimanje droga kao što su kokain, amfetamini, LSD, "c***k" ili sličnih tvari, može dovesti do napadaja i kod osoba koje nemaju epilepsiju, pa se može reći da su te droge i medicinski najstrože zabranjene.


Mogu li osobe s epilepsijom obavljati sve poslove kao i ostali ljudi?
Kao što je na više mjesta u ovoj knjižici rečeno, postoji puno oblika epilepsija koje se među sobom jako razlikuju. Te razlike uključuju veliki broj detalja: od uzroka, izgleda i liječenja do prognoze. Jedan od najvažnijih detalja koji utječe na mogućnost obavljanja posla je stupanj umnog i motornog funkcioniranja osobe kako prije tako i u tijeku same bolesti. Ovisno o obliku epilepsije to funkcioniranje ne mora, ali može biti povezano s epilepsijom.



Tijekom povijesti pokazalo se da epilepsija nije mogla spriječiti neke od najglasovitijih pojedinaca da u svojem poslu budu najbolji. Tome svjedoče mnogi, a među najpoznatijima mogu se navesti: Napoleon Bonaparte, Alfred Nobel, Georg F. Händel, Fjodor M. Dostojevski. Pa ipak, premda epilepsija ne dovodi do nesposobnosti stjecanja bilo kojeg znanja ili vještine, prilikom odabira zanimanja nužno je procijeniti rizik negativnih posljedica do kojih bi mogao dovesti epileptički napadaj za vrijeme obavljanja posla. U tom smislu neophodno je provesti procjenu radne sposobnosti.
Međutim, kako u svom apelu Europskom parlamentu 2001. godine navode međunarodne profesionalne i neprofesionalne udruge koje se bave epilepsijom, mjere protiv diskriminacije na radnom mjestu trebale bi biti jedan od prioriteta.
U Republici Hrvatskoj postoji niz propisa koji reguliraju pitanje radne sposobnosti za obavljanje pojedinih poslova. Prema mišljenju mnogih epileptologa, spomenute propise trebalo bi osuvremeniti i snažnije afirmirati individualnu procjenu radne sposobnosti ovisnu o vrsti, učestalosti i težini napadaja.


Može li epilepsija biti uzrokovana nekim drugim oboljenjima?
Uzroci pojave epileptičkih napadaja, osim nabrojenih bolesti, mogu biti i dugotrajnije sprečavanje spavanja, hipoglikemija (niska koncentracija šećera u krvi), duži i intenzivniji tjelesni napor, (nedovoljna opskrba mozga kisikom), a u rjeđim slučajevima i emocionalni stres. Treba naglasiti da jedan napadaj ne čini bolest, te da je potreban detaljniji neurološki pregled i obrada kako bi se postavila konačna dijagnoza epilepsije.

Mogu li se baviti sportom i kojim?
Bavljenje sportom općenito ima vrlo povoljne učinke, a u osoba s epilepsijom uočen je i povoljan utjecaj na učestalost i težinu napadaja. To se tumači utjecajem sporta pri prevladavanju akutnog ili kroničnog stresa koji su dobro poznati provokativni faktori za izbijanje napadaja. Osim toga, bavljenje sportom jača osjećaj samopouzdanja i umanjuje društvenu izoliranost koja ponekad prati epilepsije.
Prilikom odabira sportskih aktivnosti, osim individualnih afiniteta, najvažnije je da korist bude veća od potencijalnih rizika. Tu je potrebna individualna procjena, najbolje u suradnji s liječnikom-epileptologom. Svaki sport ima specifične opasnosti koje treba realno sagledati i planirati odgovarajuće zaštitne mjere. Isto tako je prilikom procjene rizika potrebno uzeti u obzir kolika je vjerojatnost da dođe do napadaja.
Kao uostalom i kod ljudi koji nemaju epilepsiju, najzdravije je rekreativno, ali redovito bavljenje sportom. Mjere opreza mogu se razvrstati u nespecifične (npr. izbjegavanje većih opterećenja prilikom visokih temperatura zraka), te specifične za pojedini sport (npr. plivanje uz dobra plivača koji je upoznat s tehnikom spašavanja).

Mogu li voziti motorna vozila i bicikl?
Propisi koji reguliraju pitanja vozačke sposobnosti osoba s epilepsijom doneseni su već prije više od dva desetljeća, no još uvijek su na snazi. Prema njima vozačku dozvolu A i B kategorije osoba s epilepsijom može dobiti samo ako se napadaji ne pojavljuju dvije godine nakon prestanka uzimanja terapije.
U gotovo svim razvijenim zemljama Zapada propisi su znatno liberalniji, osobito kada je riječ o uzimanju antiepileptičkih lijekova. Na posljednja dva hrvatska simpozija o epilepsijama posebna pozornost dana je upravo ovim pitanjima te je izrađen prijedlog osuvremenjenih propisa. Namjera je novih propisa, a čije se konačno usvajanje očekuje, da se što većem broju osoba s epilepsijom omogući dobivanje vozačke dozvole, a da se istovremeno što učinkovitije iz prometa isključe svi oni koji bi svojim sudjelovanjem u prometu ugrožavali opću i vlastitu sigurnost.
Što se tiče vožnje biciklom stanje je vrlo slično kao kod vožnje motornim vozilima. Procjena opasnosti je individualna i to je pitanje najbolje raspraviti prilikom redovite kontrole kod specijalista epileptologa. Tko se odluči za vožnju biciklom trebao bi imati zaštitu za glavu koja se, uostalom, preporuča i osobama koje nemaju epilepsiju. Ako se radi samo o rekreativnoj vožnji biciklom svakako se preporuča vožnja po putevima bez motornih vozila ili na obilježenim biciklističkim stazama.

Mogu li oboljeli od epilepsije imati djecu?
Unatoč činjenici da su u 50 % slučajeva oboljelih od epilepsije žene, tek se tijekom posljednja dva desetljeća posvećuje veća pažnja problemima i specifičnim čimbenicima koji se javljaju u žena koja imaju napadaje.
 

U prošlosti se ženama s epilepsijom nije preporučalo , čak se i branilo imati djecu. U nekim slučajevima se vršila sterilizacija žene koja je imala napadaje u cilju prevencije trudnoće. Međutim tijekom posljednjih desetljeća mijenja se javno mnijenje, a i zdravstvena edukacija zajednice je bolja tako da te okrutne i neprimjerene odluke prestaju biti realnost.
Nažalost još uvijek žene i njihove obitelji ne prepoznaju specifične probleme koji nastaju kao posljedica epileptičkih napadaja, odnosno ne uočavaju koliko epilepsija ima širok i intenzivan upliv na ženino zdravlje od puberteta , menarhe, menstruacije, u pitanju trudnoće i samog poroda i na koncu utjecaj lijekova na dijete koje će roditi.
Iako u više od 90% slučajeva žene s epilepsijom rode zdravo dijete, općenito imaju te osobe manje djece. Samo djelomično je razlog tome osobna odluka bolesnice , jer istraživanja dokazuju da žene s epilepsijom imaju češće nepravilnosti menstrualnog ciklusa i druge ginekološke probleme koji mogu interferirati s fertilitetom.


Ima li prehrana utjecaja na liječenje epilepsije?
Prehrana kao terapijsko sredstvo u liječenju epilepsija pokušavala se koristiti već od 1900. godine (gladovanje, ishrana bez soli i sl.), uglavnom bezuspješno.
1921. godine počela se primjenjivati tzv. ketogena dijeta čija je svrha povećanje iskorištavanja masti, a smanjenje korištenja ugljikohidrata i bjelančevina. U nekim je oblicima ta dijeta pokazala povoljno djelovanje, ali ipak je stručno mišljenje da, osim u iznimnim slučajevima, takvo liječenje nema dugotrajnog učinka te da ga je izuzetno teško provoditi čak i u bolnici.

Prva pomoć u velikom epileptičkom (grand mal) napadaju:
•   Ukloniti iz blizine bolesnika sve predmete koji bi ga mogli ozlijediti u tijeku napadaja
•   Postaviti neki mekan i ravan predmet pod glavu bolesnika (jastuk, torbu, prikladno savijen odjevni predmet)
•   Otkopčati bolesniku okovratnik košulje, razvezati mu kravatu, eventualno otpustiti remen hlača
•   Nakon prestanka konvulzija postaviti bolesnika u tzv. bočni položaj (donja noga ispružena, donja ruka iza tijela)
•   Ne postavljati nikakve predmete u usta bolesnika (špatula, žlica i sl.) u cilju sprečavanja zagriza jezika, ne pokušavati silom bolesniku otvoriti usta
•   Ne davati bolesniku nikakvu tekućinu na usta u tijeku napadaja - sve do potpunog povratka svijesti
•   Nije uputno držati bolesnika tijekom konvulzija, niti pokušavati fizički zaustaviti grčeve
•   Potražiti u bolesnikovoj odjeći dokument o mogućoj bolesti (u nekim zemljama postoje identifikacijske karte ili narukvice za bolesnike s epilepsijom)
•   Provjeriti točno vrijeme početka napadaja - radi orijentacije o duljini njegova trajanja
•   Uvijek pričekati na mjestu događaja da bolesnik dođe k svijesti
•   Ponuditi mu pomoć ili - shodno potrebi - pozvati stručnu medicinsku pomoć

Savjeti
Evo nekoliko savjeta koji vam mogu olakšati svakodnevne probleme i učiniti život ugodnijim. Uvjerite se da su ti savjeti korisni i ljudima koji nemaju napadaje, a koristite ih ovisno o vrsti napadaja i problema koje imate.
U kupaonici:
•   vrata se otvaraju prema van, nemojte ih zaključavati (objesite natpis "zauzeto")
•   sigurnije je tuširanje nego kupanje u kadi
•   pjevušite dok se tuširate kako bi ukućani znali da se dobro osjećate
•   tuširajte se mlakom vodom (izbjegavajte previše toplu vodu)
•   svaki put provjerite je li odvodnja i provjetravanje kupaonice ispravno
•   bolesnici koji imaju mnogo napadaja trebaju poduzeti dodatne mjere sigurnosti kad se kupaju (posebne podloge, stolice s pojasevima i sl.)
•   izbjegavajte upotrebu električnih pomagala (sušilo za kosu, električni brijači aparat) u kupaonici ili u blizini vode
U kuhinji:
•   kad god je moguće, kuhajte i koristite električne aparate u prisutnosti ukućana
•   koristite plastične tanjure, šalice i čaše
•   koristite gumene rukavice kad rukujete nožem ili perete suđe
•   izbjegavajte čestu upotrebu oštrih noževa (koristite već narezanu ili polu pripravljenu hranu koliko je moguće)
•   ako je moguće koristite mikrovalnu pećnicu
Na poslu:
•   upoznajte ljude s kojima radite s mogućnošću pojave vašeg napadaja i kako vam tada mogu pomoći (pokažite im gdje stoji vaš jastuk i kako da vas polože na njega, koga pozvati i sl.)
•   izbjegavajte stres i prekovremeni rad
•   nosite zaštitnu odjeću u skladu s vrstom napadaja i posla koji obavljate
•   imajte u ormaru rezervnu odjeću kako biste se mogli presvući u slučaju potrebe
U kući:
•   presvucite podove i namještaj mekanim materijalima
•   obložite oštre rubove namještaja ili nabavite namještaj zaobljenih uglova
•   postavite štitnike oko mjesta s otvorenim plamenom, grijalica i radijatora
•   izbjegavajte pušenje i paljenje vatre ako ste sami
•   ne prenosite upaljene svijeće i zagrijano posuđe
•   izbjegavajte grijalice koje se mogu prevrnuti
•   posebno oprezno koristite glačalo i ostale električne aparate i to one koji imaju automatsko iskapčanje
•   izbjegavajte penjanje na stolicu ili ljestve, posebno ako ste sami u kući


Kada je hitno potrebno potražiti liječničku pomoć:

•   Ukoliko se napadaj dogodio u moru, bazenu i sličnim okolnostima
•   Ukoliko postoji opravdana sumnja da osoba inače ne boluje od epilepsije
•   Ukoliko ne postoji pouzdano saznanje da je riječ o epileptičkom napadaju
•   Ukoliko je oporavak svijesti nakon napadaja iznimno spor
•   Ukoliko se napadaj dogodio u trudnice ili u dijabetičara
•   Ukoliko bolesnik iskazuje smetnje pri disanju
•   Ukoliko je tijekom napadaja došlo do fizičkog ozljeđivanja bolesnika
•   Ukoliko napadaj traje dulje od 5 minuta
•   Ukoliko se drugi napadaj javio neposredno nakon što je prvi završio
•   Ukoliko bolesnik ne dolazi k svijesti i nakon prestanka konvulzija

Situacije kada hitna liječnička pomoć nije potrebna:

•   Ukoliko napadaj prolazi unutar 5 minuta
•   Ukoliko bolesnik dolazi k svijesti bez novih napadaja
•   Ukoliko se bolesnik nije povrijedio tijekom napadaja

Prva pomoć u posebnim okolnostima
Kako postupiti kada se napad dogodi u vodi, u avionu, vlaku ili automobilu...?


Napadaj u vodi ili moru
Ukoliko se napadaj dogodio u moru ili bazenu, bolesnika treba pridržavati tako da mu glava bude stalno iznad vode. Potrebno ga je što prije iznijeti iz vode, održavajući i dalje glavu u rečenom položaju.


Nakon što je bolesnik iznesen iz vode (mora), potrebno ga je pregledati, te ? ukoliko ne diše ? odmah započeti s oživljavanjem (umjetno disanje, masaža srca). Međutim, bez obzira na dobro stanje bolesnika, osobu koja je imala napadaj u tim okolnostima potrebno je naknadno uputiti u najbližu medicinsku ustanovu radi detaljnijeg pregleda, jer uvijek postoji mogućnost aspiracije tekućine u tijeku napadaja.

Napadaj u avionu, vlaku ili autobusu
U slučaju napadaja potrebno je osloboditi susjedna sjedala te položiti bolesnika u bočni položaj. Pri tome je potrebno omogućiti nesmetano disanje bolesnika. Ukoliko su sjedala pokretna (avion), sjedalo se postavlja u položaj ležaja, a nakon prolaska toničke faze ("ukočenosti"), bolesnika se okreće u jednu stranu kako bi se omogućilo nesmetano disanje. Uputno je postaviti jastuke, prekrivače ili dijelove odjeće na tvrde površine u neposrednoj blizini kako se bolesnik ne bi ozlijedio u tijeku napadaja.

Zajedničke činjenice epileptičkih napadaja svih tipova
Iako postoji više tipova epileptičkih napadaja, neke činjenice su im zajedničke:
•   NAPADAJI NE TRAJU DUGO.
Trajanje većine napadaja je 1-2 minute, iako većina ljudi osjeća zbunjenost i potrebno je neko vrijeme da se potpuno oporave.
•   NAPADAJI SPONTANO PROLAZE.
Osim u rijetkim slučajevima, mozak ima svoj način da sigurno završi započeti napadaj.
•   VI NE MOŽETE ZAUSTAVITI NAPADAJ.
U hitnim slučajevima liječnici mogu lijekovima zaustaviti dugotrajne napadaje. U ostalim slučajevima, osoba treba pričekati da napadaj spontano prođe.
•   LJUDI NE OSJEĆAJU BOL ZA VRIJEME TRAJANJA NAPADAJA,
iako nakon napadaja mogu osjećati bol u mišićima.
•   NAPADAJI OBIČNO NE UGROŽAVAJU ŽIVOT OSOBA S EPILEPSIJOM,
iako u starijih osoba dodatan napor za srce, mogućnost ozljede i smanjeni unos kisika mogu povećati rizik.
•   NAPADAJI NISU OPASNI ZA OSTALE LJUDE.
Iako ponekad za vrijeme napadaja osobe djeluju ljutito ili uplašeno, njihovi pokreti ne ugrožavaju sigurnost ljudi u njihovoj blizini.


Operacija na mozgu može spriječiti ponavljanje epi napadaja

Osobe s epilepsijom koje slabo ili nikako ne odgovaraju na lijekove mogu se podvrgnuti operaciji kojom će se odstraniti dio mozga koji uzrokuje spomenuti problem. Rezultati nove studije sugeriraju, da ako se kod takvih osoba ne pojave napadaji idućih 12 mjeseci velika je šansa da se napadaji neće javljati ni kroz duži vremenski period.
Autori studije navode kako je jednogodišnji period bez napadaja poslije operacije odličan pokazatelj dobre prognoze za dugotrajnije razdoblje bez napadaja.
U ispitivanju je praćeno 175 epileptičara, u prosjeku kroz 8 godina, koji su se podvrgnuli operaciji mozga između 1972 i 1992 godine, i kod kojih u godini nakon operacije nije zabilježen epileptički napadaj.
Skoro dvije trećine bolesnika nije imalo napadaje tijekom tog perioda. Broj pacijenata koji nisu doživjeli relaps bio je manji nego što su i sami istraživači očekivali.
Čak i među 65 bolesnika koji su imali relaps, polovica je imala u prosjeku jedan ili manje napadaja godišnje. Što je duži bio period bez ponovnog napadaja, to je manje ozbiljan bio relaps bolesti.
Iako kirurška operacije nije spriječila ponovno javljanje napadaja kod svih bolesnika, ipak su ti ponovni napadaji bili rjeđi nakon operacije, u usporedbi s učestalošću napada prije podvrgavanja operaciji.
Stručnjaci navode kako je operacija tek zadnja mjera koja se poduzima kod dugotrajnih i neizlječivih epileptičara. Možda bi u svijetlu rezultata novijih studija koji pokazuju nepobitnu koristi od operativnog pristupa, operacija mogla biti raniji terapijski izbor za epileptičare koji ne pokazuju dobar odgovor na terapiju lijekovima.


Zbog čega nekim epileptičarima lijekovi ne pomažu?
Novo saznanje jako je bitno kako bi se izradili novi lijekovi za osobe koje na uobičajene anti-epileptičke lijekove ne reagiraju.

Američki su znanstvenici proveli studiju čiji je cilj bio riješiti zagonetku koja već dugo muči liječnike i znanstvenike, a to je: zbog čega neki epileptičari ne reagiraju na anti-epileptične lijekove.
Znanstvenici su otkrili da se tijekom epileptičnog napada otpušta jedan neurotransmiter, glutamat, koji se pretvara u svojevrsnu signalnu stazu zbog čega se povećava produkcija proteina koji smanjuje utjecaj lijeka u mozgu.
Ovo saznanje jako je bitno kako bi se izradili novi lijekovi za osobe koje na uobičajene anti-epileptičke lijekove ne reagiraju. Ključ je u tome što dotični protein ne pravi dovoljnu razliku među neurotoksinima i terapeutskim lijekovima pa ih blokira.
Ovo otkriće moglo bi objasniti i neučinkovitost lijekova za neke druge bolesti kao što su depresija, shizofrenija, bipolarni poremećaj i dr.



Izvor: Webindia

Preveo i prilagodio: Strahimir Sučić dr. med.
Izvor: Medicina.hr


http://epilepsija.plivazdravlje.hr/?section=prvapomoc


http://epilepsija.plivazdravlje.hr/?section=zivjeti

http://epilepsija.plivazdravlje.hr/?section=lijecenje

http://www.epilepsija.co.yu/epilepsija01.htm


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.