srijeda, 26. prosinca 2012.

Poremećaj pažnje

ADHD - Poremecaj Pozornosti

Od hiperaktivnosti i poremećaja pažnje, poznatijeg pod nazivom ADHD (poremećaj pozornosti s hiperaktivnosti), pati u prosjeku najmanje jedno dijete u razredu, a manifestira se kroz impulzivnost, nemir, stalno kretanje i pričanje, te nemogućnost zadržavanja koncentracije i obavljanja zadataka.


Hiperaktivnost je stvaran poremećaj, a ne razvojna faza u djetetovu životu, koju će prerasti, kao što nije ni manifestacija djetetove "zloće", niti roditeljskog neuspjeha. Svako drugo hiperaktivno dijete osjeća posljedice i u odrasloj dobi tako što se ne uspijeva koncentrirati na posao, pa ni izdržati mirno na jednom sastanku.

Kako se hiperaktivnost manifestira?

Hiperaktivnost se javlja u dobi od tri, četiri godine, te se češće javlja kod dječaka, no prije pete, šeste godina života teško ju je dijagnosticirati. Manifestira se na više načina, a nekih karakteristika prema kojima možete prepoznati hiperaktivno dijete su sljedeće:
Dijete koje boluje od poremećaja hiperaktivnosti stalno je u pokretu i ne može dugo sjediti na jednom mjestu.
Nije sposobno slijediti roditeljske ni učiteljske upute, a odgovara na pitanja i na zadatke prije nego ih čuje do kraja, pa radi greške iz brzopletosti, a ne neznanja, jer si ne daje dovoljno vremena da razmisli o zadatku.
Ima teškoća s pamćenjem, prelazi s jednog zadatka na drugi, bez da je prethodni završilo, a ponekad niti ne započne zadatak, jer smatra da ga ne može izvršiti, mada nije ni pokušalo.
Često ne razumije jednostavne riječi i rečenice, pa pogrešno interpretira izjave. Ne pamti one izjave izrečene nedavno, ali pamti one izrečene prije dosta vremena.
Povodi se za bučnom djecom, mnogo priča te često prekida razgovor.
Sklono je šetati po razredu dok druga djeca mirno sjede.
Nespretno baca predmete, a i samo se često spotiče i pada.
Ne zna se izražavati, a ima i teškoća s pisanjem ispita.
Hiperaktivno dijete također često govori i pjevuši samo sebi.

Problemi s kojima se hiperaktivna djeca susreću

Djeca koja pate od poremećaja hiperaktivnosti, često zbog toga imaju problema i kod kuće. Čak će i najbrižniji roditelj u nastojanju da dijete navede da se prikladnije ponaša, samim pokušavanjem stvoriti određenu napetost u odnosu s djetetom. Hiperaktivno dijete stvarajući buku, konstantno pričajući, skačući po kući i uništavajući stvari, smeta ostalim ukućanima, a k tome mu je često potrebno manje sna nego ostalim ukućanima, čime skraćuje vrijeme spavanja.
Supružnici s hiperaktivnim djetetom često imaju bračnih problema, koji mogu biti i posljedica djetetova ponašanja. Osjećaju se nesposobnim za izazov odgoja takvog djeteta, što utjeće na njihovo samopoštovanje, a zbog količine brige koja im je potrebna za takvo dijete, nemaju dovoljno vremena za sebe, zbog čega pate. U obitelji s više djece, hiperaktivno dijete uzrokuje rivalstvo među braćom, a česta je pojava i da u obitelji postoji više hiperaktivne djece.

Hiperaktivna djeca imaju teškoća s učenjem, što im stvara dodatne probleme, jer ih roditelji zbog toga kažnjavaju, a prijatelji im se rugaju. Oni se ne mogu koncentrirati jednako dugo kao njihovi vršnjaci, te im se lako skreće pažnja. Njihov je rukopis često nečitak i njima samima, iz razloga što su u stalnoj žurbi. Takvoj je djeci kod učenja potrebna dodatna pomoć, i to ne zato jer nisu inteligentna, nego zato što teže percipiraju neke stvari koje su njihovim vršnjacima jasne, te ih treba poticati da slušaju. Dijete koje ne prima pomoć kod učenja, a trpi zadirkivanja vršnjaka, patit će od manjka samopoštovanja.

Hiperaktivna djeca zbog zlostavljanja od strane druge djece, koja ih zadirkuju i ismijavaju, često imaju problema i sa stvaranjem prijateljstava, ali i zato jer teško zadržavaju pažnju i u igri, te teško razumiju neka pravila socijalizacije. Oni ne žele biti osamljeni, te su tužni kad su izolirani, ali ne znaju pri čemu griješe kod stvaranja prijateljstava, pa to ne mogu niti promijeniti. Njima se može pomoći, ali im se moraju dati precizne upute, jer stvari koje druga djeca nauče socijalizacijom, oni ne usvajaju spontano. Djetetu moraju pomagati i nastavnici i roditelji, i to ne na način da ih kritiziraju, već isključivo pozitivnim pristupom.

Utjecaj prehrane na hiperaktivnost

Znanstvenici su sedamdesetih godina prošlog stoljeća krenuli s istraživanjem pretpostavke da na hiperaktivnost utjeću aditivi iz hrane, prvenstveno iz slatkiša koje djeca često uzimaju u neumjerenim količinama, a puni su konzervansa i aditiva za boju i okus. Kod 30-50% djece koja su tijekom istraživanja prestala jesti hranu kojoj su dodavani aditivi, stanje hiperaktivnosti se popravilo.

Valja napomenuti da sladila nisu proizvod suvremenog društva, jer su još drevni narodi poput Egipćana i Kineza, šećerili voće, te su orahe moćili u med. Nakon sedamdesetih godina radila su se još brojna istraživanja o povezanosti hiperaktivnosti i aditiva. Različitim metodama pokušavano je utvrditi koliki je utjecaj aditiva na dječju hiperaktivnost, od praćenja sveukupne prehrane do praćenja pojedinih elemenata. Od dodavanja ili isključivanja pojedenih sastojaka iz prehrane, do praćenja djece koja su na određene vrste hrane alergična.

Naime mnogo hiperaktivne djece alergično je na neke prehrambene sastojke. Problem koji se javlja jest da djeca koja su alergična često zbog toga imaju neki oblik promjene ponašanja, pa se smatra da je mnogoj takvoj djeci pogrešno dijagnosticiran poremećaj hiperaktivnosti, što je utjecalo i na rezultate istraživanja koja su kroz godine redovito davala različite zaključke. Neki znanstvenici stoga tvrde da hrana s aditivima potiče hiperaktivnost, dok drugi tvrde da je utjecaj tih umjetnih pojačivaća okusa slab ili da ga uopće nema. Kod određenog broja djece ipak je uočen napredak nakon što su aditivi izbačeni iz prehrane, no zašto se to nije dogodilo kod svih, znanstvenici ne znaju objasniti, pa rezultate interpretiraju na različite načine, naglašavajući da su potrebna dodatna istraživanja.

Savjeti za roditelje i nastavnike

Psiholozi savjetuju roditeljima hiperaktivne djece da vježbaju društveno ponašanje s djecom, pokazujući im načine na koje žele da se djeca ponašaju. Takvo ponašanje bi trebali vježbati kroz igru, a kad ga dijete usvoji trebalo bi ga ohrabriti da se tako počne ponašati i kad je u društvu vršnjaka. Dijete se ne smije učiti svemu odjednom nego jednu ili eventualno dvije stvari istovremeno, kao npr. slušanje sugovornika do kraja i dijeljenje svojih igračaka s drugima. Kad se dijete počne tako ponašati, to ponašanje se obavezno mora nagraditi da bi se dijete potaklo na usvajanje nove vještine socijalizacije, no kod nagrađivanja, bolje je dijete pozvati na stranu, jer bi mu moglo biti neugodno ako ga se nagradi ispred vršnjaka. Nagrade također treba mijenjati, jer ako se neko vrijeme nagrađuje na isti način, djetetu bi to moglo dosaditi.

Dijete treba poticati i da vršnjake poziva doma, jer to može olakšati sklapanje prijateljstava, ali takvo druženje treba organizirati planiranjem odlaska u kino, ili da se djeci organizira igra kod kuće. Ako igra izmakne kontroli i roditelj osjeti nervozu među djecom, treba prekinuti igru i početi s nekom mirnijom aktivnosti, ili djecu ponuditi jelom.

Kod obraćanja hiperaktivnom djetetu roditelj biti jasan i precizan, da bi ga dijete pravilno razumjelo, a mora biti i dosljedan kod nagrađivanja, odnosno pohvaljivanja djeteta, te ga pohvaliti svaki put kad se prikladno ponaša, pa makar ponašanje bilo samo dobro, a ne i odlično. Također bi trebalo jedno vrijeme izbjegavati grčenje djeteta zbog lošeg ponašanja, nego se usredotočiti na pohvaljivanje pozitivnog, da bi dijete shvatilo da se može promijeniti.

Bitno je izbjegavati agresivno ponašanje kod kuće, ali i pratiti što dijete gleda na televiziji. Roditelji bi trebali znati s kim se njihovo dijete druži, te bi trebali pokušati spriječiti da se druži s agresivnom djecom, a dobro bi bilo hiperaktivno dijete upisati na neku izvanškolsku aktivnost, poput izviđača.

Uspjeh u školi hiperaktivnom je djetetu jednako važan kao i svakom drugom djetetu, mada ga teže postiže. Nastavnik treba hiperaktivnom djetetu pomoći organizirajući njegovo učenje, te uvijek pazeći da dijete zapiše što ima za zadaću. Preporuća se da hiperaktivno dijete sjedi u prvoj klupi, te da se izbjegava sjedenje u redu do vrata ili do prozora, jer se u srednjem redu lakše koncentrira na nastavnika i manja je vjerojatnost da mu nešto skrene pažnju. Također treba voditi računa da hiperaktivno dijete ima što manje stvari na samoj klupi.

Djetetu treba objasniti pravila ponašanja u razredu, a poželjno ih je napisati. Kod ispitivanja takvog djeteta valja voditi računa da mu pažnja lako odluta te mu treba postavljati više potpitanja. Djetetovo pozitivno ponašanje treba nagrađivati, a negativno opomenuti, no ne na agresivan način vikanjem ili ismijavanjem. Treba razlikovati nemogućnost od neposlušnosti. Gradivo treba podijeliti na manje cjeline, te od djeteta treba tražiti da ponovi što treba napraviti da bi se uvjerilo da je dobro shvatilo zadatak. Učitelji bi trebali preferirati usmeno ispitivanje pred pismenim, te bi hiperaktivnom djetetu trebali dati više vremena nego ostalima da odgovori. Treba mu također omogućiti da prošeće izvan razreda ako mu pažnja odluta, te osigurati dodatne aktivnosti, poput brige o brisanju ploče, jer dijete na taj način može promijeniti aktivnost, te se osjeća važno. Treba poticati suradnju u razredu, te davati primjer pravilnog društvenog ponašanja.

Najbolji rezultati se svakako postižu kroz suradnju roditelja i nastavnika. Redovita komunikacija pomaže da se nađe najbolji način rješavanja problema, te daje uvid u djetetov napredak.


Kako razlikovati nemirnu od hiperaktivne djece


Djecu koja imaju problema s prekomjernom aktivnošću te neprimjerenim, obijesnim, neposlušnim, agresivnim i izazivačkim ponašanjem nerijetko se naziva hiperaktivnom. No takvoj djeci često nedostaje dosljednosti u odgojnim postupcima i jasno postavljene granice što se može ispraviti edukacijom.

'Ako je dijete mnogo aktivnije od ostale djece svoje dobi, ako nije u mogućnosti dovoljno dugo sudjelovati u igri s drugom djecom, zaboravljivo je, neorganizirano i gubi stvari, ne može sjediti biti tiho, istrčava s odgovorima iako nije prozvan, obraća preveliku pažnju događajima u okolini više nego onome što bi trebalo raditi i ponaša se agresivno, čini se da ne sluša, govori prekomjerno, teško se igra mirno, daje odgovor prije no je saslušalo pitanje, ne može sačekati svoj red, često mijenja jednu nezavršenu aktivnost drugom, može se procijeniti da ima ADHD (poremećaj pažnje s hiperaktivnošću prema engl. Attention deficit disorder with hyperactivity) ili ADD (Attention deficit disorder), tj. ulazi u skupinu djece i adolescenata s različitim stupnjem razvojnih poremećaja od kojih su dominantni hiperaktivnost, impulzivnost i poremećaj pažnje', kaže defektologinja Nelica Šimleša.

Poremećaj ADHD obuhvaća ponašanja u kojem dominira nepažnja i/ili hiperaktivnost, javljaju se prije sedme godine života i u najvećem dijelu ostaju karakteristika ponašanja čitav život s razlikama u kliničkoj slici u zavisnosti od dobi.

Hiperaktivnost je višak aktivnosti uzrokovan viškom energije. No to nije samo faza koju će dijete prerasti niti je znak djetetove zločestoće, to je stvarni biološki uvjetovani poremećaj češći kod dječaka nego u djevojčica. Uzroci su različiti, mnogobrojni, međusobno isprepleteni te nedovoljno definirani i često nepoznati.

'Hiperaktivna djeca su izuzetno zahtjevna i zahtjevni učenici. Važno je imati na umu da ta djeca drukčije doživljavaju svijet, nisu zločesta te da problemi proizlaze iz specifičnog načina funkcioniranja njihova središnjeg živčanog sustava', upozorava defektolog Nelica Šimleša.

Smetnje prilikom ovakvoga tipa poremećaja javljaju se na više područja.

Područje motorike - teško mirno sjede, vrpolje se, okreću, zadirkuju, ustaju s mjesta

Područje pažnje - pažnja nije selektivna, što znači da je za dijete svaki podražaj jednako važan, odnosno ono ne zna uspostaviti red važnosti podražaja. To dovodi do jačanja motoričkog nemira, brzog zamora i iscrpljivanja. Roditelji ubrzo kod djeteta uočavaju 'dobri i loši' dani. U dobre dane dijete ima koncentraciju najviše do 20 minuta, a u loše dane ne dulje od pet minuta, s time da je koncentracija bolja ujutro, a opada tijekom dana.

Područje percepcije - djeca pokazuju smetnje u vidnoj i slušnoj percepciji – opažanju. Veliki postotak djece s poremećajima čitanja, pisanja i računanja jesu djeca s ADHD-om. Smanjena je brzina i urednost kod pisanja diktata i prepisivanja s ploče. Uočava se pojava misaone statičnosti i krutosti. Opća inteligencija mnogo je viša no što pokazuje dječji uradak, no dijete funkcionira ispod svojih stvarnih mogućnosti.

Emocionalno-socijalno područje – djeca su često nepredvidljiva, izmjenjuju im se dobri i loši dani, neadekvatno reagiraju. Karakteristična je i prisutnost agresivnosti, a kod neke djece i depresija.

Područje govora - izražavaju se vrlo kratkim rečenicama ili samo jednom riječju ili prekomjerno govore.



Odnosi s okolinom

'Djeca s ovim oblikom poremećaja znatno se teže nose s okolinom i osobama koje ih okružuju te im je smanjena tolerancija na frustracije. Emocionalne veze su im površne, čak i s roditeljima. Ne pokazuju strah uslijed odvajanja, lako stječu poznanike, ali ih ne mogu zadržati.

Ne mogu se prilagoditi grupi, imaju potrebu za dominacijom. Svjesna su svoje nesposobnosti da zadrže prijatelje, pokušavaju to promijeniti, ali ne znaju kako', upozorava defektologinja Nelica Šimleša.

Tijekom razvoja velik broj djece s ADHD-om razvije dodatne probleme kao što su teškoće u odnosima, nisko samopouzdanje što je jedan od bitnih faktora kasnije uspješnosti u akademskom i socijalnom napredovanju. Zbog nemogućnosti kontrole poriva i vrlo niske tolerancije na frustracije, djeca su često u sukobu s okolinom te ih vršnjaci isključuju iz svojih igara. Stoga se često druže sa znatno mlađom djecom.

'Rastom količine frustracija, njihova je agresivnost sve veća. Kod djece koja boluju od ADHD-a problemi se uočavaju odmah nakon porođaja zbog teške odgojivosti. To su najčešće iritabilna djeca koja pokazuju otežano hranjenje i spavanje, što vrlo često dovodi do poremećenog odnosa majka - dijete. Posljedično s time, kod majki se javlja osjećaj nesigurnosti i loše slike o sebi, što su bitni preduvjeti za siguran i pravilan razvoj.'

Dijete s takvim niskim samopouzdanjem i lošom slikom o sebi dolazi u školu i nalazi se pred novim zahtjevima i očekivanjima u kojima je neuspješno što intenzivira probleme, koji neki puta tek u školskoj sredini budu prepoznati u svom pravom obliku', govori Nelica Šimleša te naglašava: 'Prije početka školovanja potrebno je utvrditi radi li se zaista o poremećaju ADHD zbog adekvatnog prihvata takvog djeteta, individualiziranog pristupa, organiziranja razrednog funkcioniranja, a posebice od samog početka školovanja uspostavljanja odnosa s roditeljima u pravcu zajedničke suradnje i podrške.'


Roditelji i dijete s ADHD-om


Roditelji trebaju znati da hiperaktivna djeca vjerojatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od svoje braće ili sestara te se moraju više angažirati. Ako dijete ne dobiva pozitivnu pažnju, ono će se potruditi biti zamijećeno - svojim ponašanjem će privući negativnu pažnju. Zadatak je roditelja biti pozitivan, promatrati, komentirati i nagrađivati dobro i poželjno ponašanje na taj način kako bi pohvala morala slijediti poželjno ponašanje. Pohvala mora biti povezana s konkretnim ponašanjem, mora biti konkretna i specifična.

'Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, kao i samim riječima uz zagrljaj ili poljubac. Primijetite i pohvalite dijete svaki puta kada se dobro ponaša. Koristite pohvale svaki puta kada uočite ponašanje koje želite potaknuti, pohvaljujte dijete i pred drugima. Ponašanje će postati učestalije ili snažnije ako dovodi do pozitivnih posljedica', savjetuje defektologinja Šimleša.

Pojedinci s ovim poremećajem mogu biti veoma uspješni u životu, no najčešće bez prepoznavanja poremećaja i prikladnog liječenja, ADHD može imati ozbiljne posljedice uključujući neuspjeh u školi, depresiju, probleme u odnosima, poremećaj ponašanja i neuspjeh na poslu. Rana dijagnoza i liječenje od iznimne su važnosti.

'Dijete nije namjerno takvo te ga ne treba uspoređivati s drugom djecom, već mu pružiti bezuvjetnu ljubav, ali uz ukazivanje na pogrešne postupke i njegove posljedice. Iskoristimo dobre osobine djeteta kao što su otvorenost, znatiželja, kreativnost, maštovitost, visok stupanj energije i motiviranosti za sadržaje koji ih privlače i u kojima su uspješni', savjetuje defektologinja Šimleša.

Izvor: tportal.hr
Sheportal.net


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.