Reumatoidni artritis kronična je
upalna bolest vezivnog tkiva, nepoznatog uzroka, koja najjače pogađa lokomotorni
sustav.
Karakterističan je patološki
nalaz ove bolesti trajna upala sinovijske ovojnice perifernih zglobova, koja je
uz to simetrično distribuirana.
Bolest se može iskazivati blagom
kliničkom slikom u kojoj su zahvaćeni tek pojedini zglobovi ili kao teži oblik
bolesti s jakim deformitetima. Najčešća je varijanta bolesti umjerene jakosti.
Prema epidemiološkim podacima,
bolest zahvaća otprilike 1% populacije, s tim da je ovaj poremećaj češći kod
žena i do 4 puta u odnosu na mušku populaciju. Bolest najčešće počinje u 4. ili
5. desetljeću života. Neke obiteljske studije ukazale su na genetsku
predisponiranost za bolest.
Uzrok bolesti
Za sada se još sa sigurnošću ne
zna što bi moglo biti neposredni uzrok bolesti. Postoji nekoliko pretpostavki.
Jedna od njih govori da se radi o odgovoru na neki infektivni agens u
organizmu, što posljedično dovodi do oštećenja organizma. Druge teorije navode
autoimuni mehanizam. Bilo kako bilo, pravi uzrok bolesti još nije otkriven.
Klinička slika
Bolest se u najvećem broju
slučajeva razvija sporo, ali progresivno. Može početi bez povoda, ili je može
provocirati neki stres, kao npr. porođaj, pobačaj, bilo kakva ozbiljnija
bolest. Tek iznimno bolest započinje akutnim, naglim napadima, što se
prezentira teškom upalom jednog ili više zglobova.
Bolesnik se u počeku loše osjeća,
malaksao je, kao da mu nedostaje životne energije. Može se javiti pojačano
znojenje, slabiji apetit i poremećaj ritma spavanja. Ovi opći simptomi mogu
uputiti liječnika da se radi o reumatoidnom artritisu, ali i ne moraju jer
mnoge bolesti imaju sličnu kliničku sliku, npr. bolest kroničnog umora.
Nakon početne nespecifične faze
javljaju se prvi karakteristični, prepoznatljivi znakovi bolesti. Jedan od
takvih znakova je jutarnja zakočenost u zglobovima, što bolesnik najizravnije
doživljava na zglobovima prstiju šake. Kada se zglobovi uspiju razgibati
bolesnik ne osjeća veće probleme sve do slijedećeg jutra kada će se opet
ponoviti ukočenost u zglobovima. Kako odmiče vrijeme tako su jutarnje
zakočenosti sve teže i dugotrajnije.
Ubrzo nakon jutarnjih zakočenosti
javlja se i bol koja je u početku prisutna samo periodički, ili kod nekih
kretnji u zglobu, dok kasnije postaje trajno prisutna.
U početnoj definiciji napomenuli
smo da bolest najjače napada lokomotorni sustav, a to se prvenstveno odnosi na
zglobove. Zglobovi vremenom postaju otečeni. U početku otok nije tvrd i može se
utisnuti, jer se radi smo o upalnom izljevu u zglobnu vreću.Karakteristika
reumatoidnog artritisa prema nekim drugim sličnim oboljenjima u smislu
zahvaćanja zglobova, jesu otekline zglobova koje su simetrične i obično prvo
oteknu zglobovi prstiju na rukama i nogama. Zahvaćeni su zglobovi dlana
(metakarpofalangealni) i prstiju (proksimalni interfalangealni zglobovi)
Nakon malih zglobova bolest se
može širiti i na veće zglobove; na koljeno, laktove i ramena.
Kronične upale malih zglobova na
šaci imaju za posljedicu deformaciju šake u smislu skretanja prstiju u ulnarnu
stranu, dok čitava šaka može zbog degeneracije u ručnom zglobu biti skrenuta
radijalno.
Osim na zglobovima, promjene se
mogu javiti i na drugim organima i organskim sustavima.
Na koži se javljaju potkožni
čvorići, posebno kod osoba koje pokazuju težu kliničku sliku. Koža može
pokazivati i znakove vaskulitisa, ali i ishemijske nekroze, pa se mogu javiti
ulceracije i atrofija kože.
Od unutarnjih organa zapažene su
promjene na srcu i plućima. Srce može pokazivati poremećaj u smislu
perikarditisa, dok se na plućima javlja pleuritis, ali i difuzna intersticijska
fibroza pluća.
Caplanov sindrom poseban je
klinički entitet koji označava istovremeno javljanje reumatoidnog artritisa i
pneumokonioza. Bolest je karakterizirana difuznom pojavom čvorova u plućima
veličine 1-2 cm.
Na oku se može javiti upala
bjeloočnice pa se razvija episkleritis.
Živčani sustav može biti pogođen
kroz mononeurituse, ili pak posredno kao u slučaju pojave sindroma karpalnog
kanala.
Feltyev sindrom čini izdvojen
sindrom. Pojednostavljeno rečeno radi se o reumatoidnom artritisu koji je
praćen povećanjem limfnih čvorova (limfadenopatijom) i slezene. Uz to se javlja
manjak u broju stanica triju loza; anemija, trombocitopenija i
granulocitopenija. Sve je to praćeno jako izraženim sistemskim znakovima
bolesti.
Dijagnoza
Svaka dijagnoza počinje od
anamneze, odnosno od razgovora s bolesnikom. U anamnezi mogu biti prisutni
podaci o sličnoj ili istoj bolesti u obitelji, kao i podaci o prije spomenutim
općim simptomima bolesti kao što su umor, nesanica, slabost i sl. Treba svakako
tražiti podatak o jutarnjoj zakočenosti.
Fizikalna pretraga uglavnom je
orijentirana na pregled zglobova, postojanja deformacija, ispada u funkciji,
postojanju derformiteta.
Važno mjesto u dijagnosticiranju
reumatoidnog artritisa imaju laboratorijske pretrage, koje se mogu podijeliti u
tri različite skupine.
Laboratorijski testovi aktivnosti
upale: standardno se mjeri sedimentacija eritrocita, koja je u slučaju
postojanja upale povišena. Osim toga može se tražiti i koncentracija C
reaktivnog proteina.
Hematološke pretrage. U krvi
imamo nalaze anemije, točnije norocitne normokromne anemije. Razina je željeza
u serumu snižena.
Imunološki testovi. Traži se
prisutnost reumatoidnog faktora u serumu. To se izvodi tzv. Waaler-Roseovim
testom. Rezultati testiranja očitavaju se kroz različita razrjeđenja seruma.
Tako je titar 1:32 normalan, a 1:64 i više patološki. Ipak, treba napomenut da
nalaz reumatoidnog faktora u serumu nema apsolutno sigurno dijagnostičko
značenje, jer se on može naći u i sklopu nekih drugih bolesti. Stoga
laboratorijske nalaze, što je pravilo u medicini, treba sagledati u kontekstu
ukupnog nalaza i dojma o simptomima bolesti, ali i u kontekstu općeg stanja
bolesnika.
Od ostalih pretraga koriste se:
pretraga zglobne tekućine, radiološke pretrage poput RTG-a ili MRI, scintigrafija,
artrografija i artroskopija.
Terapija
Kao i kod mnogih drugih bolesti
kod kojih nije prepoznat ili otkriven temeljni uzrok bolesti, i kod
reumatoidnog artritisa nema specifične uzročne terapije. Stoga je liječenje
usmjereno na simptomatsko ublažavane tijeka bolesti. Tu se prije svega misli na
ublažavanje boli, smirivanje upalnog procesa i održavanje (link-kretanje liječi
RA) funkcionalnosti lokomotornog sustava posebno zglobova. Ovakva vrsta
liječenja nije kratkog vijeka, već se može protezati kroz cijeli život. Stoga
je dužnost svakog liječnika, ali i bolesnika da uspostave međusobno dobar
kontakt, uz izgrađivanje povjerenja i edukacije, sve sa svrhom da se osnaži
bolesnika i da mu se pruži potreba potpora i volja da ustraje u liječenju. Ovo
je važno napomenuti, jer kliničko iskustvo govori da se autoimune bolesti (kada
tijelo napada samo sebe) često javljaju upravio kod osoba slabijeg duha i
samopouzdanja.
Kao lijekovi za suzbijanje upale
danas se koriste lijekovi iz skupne sistemskih antimalarika, soli zlata,
penicilinamin, sulfasalazin, i kao krajnje sredstvo imunosupresivi.
Bol i upala mogu se sanirati
upotrebom nesteroidnih protuupalnih lijekova (aspirin, andol, ibuprofen). Kod
slabih rezultata spomenutih lijekova može se pribjeći upotrebi kortikosteroida.
Fizikalna terapija, ali i često
kretanje, vrlo su važna komponenta u održavanju zdravlja.
Kada zataje sve prethodne metode,
ili ako nastupe neke teže posljedice bolesti, liječnik će morati upotrijebiti
kirurške metode za saniranje nastalih degenerativnih promjena na zglobovima i
tetivama.
Tijek bolesti i prognoza
Bolest ima progresivni tijek
unatoč periodima remisije (poboljšanja). Periodi olakšavanja simptoma često su
praćeni pogoršanjima. Takve se faze često izmjenjuju.
Prognoza bolesti je nepovoljna.
Tu se ne misli na brzi smrtni ishod. Nepovoljan ishod bolesti uglavnom se
odnosi na gubitak mogućnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Oko 50%
bolesnika, unatoč ispravnom liječenju postaje u roku od 10 godina nesposobno za
rad.
Preuzeto sa: medicina.hr
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.