ponedjeljak, 13. veljače 2012.

Šećerna bolest tip 2

Što je šećerna bolest tip 2?
Dva glavna oblika šećerne bolesti su tip 1 (ranije: dijabetes melitus ovisan o inzulinu ili dijabetes koji se javlja u mladalačkoj dobi) i tip 2 (ranije: dijabetes melitus neovisan o inzulinu ili dijabetes koji se javlja u zreloj dobi). Oba oblika imaju zajedničku osnovnu karakteristiku: povišene razine šećera (glukoze) u krvi uslijed apsolutnog ili relativnog nedostatka inzulina, hormona kojega proizvodi gušterača. Gušterača je izdužena, konusna žlijezda smještena iza želuca koja izlučuje probavne enzime, te hormone inzulin i glukagon. Inzulin luče tzv. beta stanice smještene u nakupinama koje se zovu Langerhansovi otočići. Inzulin je ključni regulator tjelesnog metabolizma. Nakon obroka, hrana se probavlja u želucu i crijevima, ugljikohidrati se razgrađuju na molekule šećera od kojih je jedna glukoza, a bjelančevine se razgrađuju na aminokiseline. Glukoza i aminokiseline se apsorbiraju direktno u krvotok pa koncentracija glukoze u krvi raste. U normalnim stanjima povećanje glukoze u krvi stimulira beta stanice gušterače na lučenje inzulina, koji se prelijeva u krvotok. Inzulin omogućuje prodor glukoze u stanice tijela (pogotovomišićne stanice) gdje uz druge hormone određuje hoće li te hranjive tvari sagorjeti u energiju ili će se pohraniti za buduću uporabu. Kada se šećer u krvi vrati na razinu prije obroka, smanjuje se proizvodnja inzulina u gušterači, a tijelo koristi pohranjenu energiju do sljedećeg obroka u kojem dobiva nove hranjive tvari.

Šećerna bolest tip 2 - opis bolesti
Šećerna bolest tipa 2 je daleko najčešći oblik šećerne bolesti - javlja se u 90% slučajeva. Većina oboljelih od tipa 2 proizvodi promijenjene ili čak normalne količine inzulina, ali uslijed poremećaja u stanicama jetre i mišića dolazi do otpornosti na djelovanje inzulina. Inzulin se veže za stanične receptore, ali glukozane može ući u stanicu i to stanje je poznato kao inzulinska rezistencija. Budući da mnogi bolesnici koji boluju od šećerne bolesti tipa 2 ne luče dovoljne količine inzulina za savladavanje rezistencije na inzulin, pretpostavlja se da kod takvih bolesnika postoji dodatno oštećenje beta stanica gušterače koje narušava izlučivanje inzulina. Tako je šećerna bolest tipa 2 vjerojatno kombinacija nedovoljnog lučenja inzulina i nemogućnosti da pravilno djeluje na ulaz glukoze u stanicu.

Šećerna bolest zrele dobi kod mladih
Dijabetes zrele dobi kod mladih (MODY) je rijedak oblik genetskog oblika šećerne bolesti tipa 2 koji se obično javlja kod mršavih adolescenata. Ovaj oblik predstavlja 2% do 5% svih slučajeva tipa 2.

Gestacijski dijabetes
Kod oko 0.5% trudnica javlja se šećerna bolest tipa 2 u trećem tromjesečju trudnoće, koji se naziva gestacijskim dijabetesom. Nakon poroda koncentracije glukoze u krvi obično se vraćaju u normalne vrijednosti, međutim kod jedne trećine do jedne polovice ovih žena u roku od 10 godina nastaje dijabetes tipa 2.

Šećerna bolest kao sekundarna bolest
Bolesti koje oštećuju ili uništavaju gušteraču, kao što su upala gušterače ili operacija gušterače (tumori) mogu dovesti do šećerne bolesti. Uporaba nekih lijekova također mogu izazvati pojavu privremene šećerne bolesti. Rijetki poremećaji gena i hormonski poremećaji također povećavaju opasnost od pojave šećerne bolesti.

Što uzrokuje šećernu bolest tipa 2?

Uzroci rezistencije na inzulin
Pretpostavlja se da su za pojavu pretilosti i rezistencije na inzulin značajne povišene koncentracije tri čimbenika. To su: koncentracija slobodnih masnih kiselina (kiseline u krvi koje nastaju razgradnjom masti); leptina (bjelančevine koju proizvode masne stanice); te tumor-nekrotizirajućeg faktora, ili TNF (komponenta imunološkog sustava). Način na koji ovi čimbenici doprinose pojavi šećerne bolesti tipa 2 još se ispituje.

Genetski faktori
Kod dijabetesa tipa 2 genetski faktori igraju važnu ulogu, ali nije u potpunosti objašnjen njihov mehanizam djelovanja, budući da uključuje kako poremećenu funkciju beta-stanica tako i nepravilnu reakciju na inzulin.

Tko obolijeva od šećerne bolesti tipa 2?
Šećerna bolest, pogotovo tipa 2, dosiže razmjere epidemije u čitavom svijetu budući da se sve više poprimaju zapadnjačke prehrambene navike. Procjena je da trenutno oko 100 milijuna ljudi boluje od te bolesti, a stručnjaci predviđaju da će se do 2010. taj broj udvostručiti.

Dob
Šećerna bolest tipa 2 tipično se javlja nakon dobi od 40 godina. Starenje samo po sebi može povećati podložnost intoleranciji glukoze i dijabetesu. U jednom ispitivanju dijabetes je ustanovljen kod svega 5.9% muškaraca i 3.8% žena mlađih od 60 godina, ali kod gotovo 20% muškaraca i žena starijih od 85 godina. Iako još uvijek rijetko, prilično zabrinjava značajno povećanje dijabetesa 2 kod djece, vjerojatno zbog povećanja stope pretilosti u djetinjstvu.

Pretilost
Pretilost je vrlo učestala kod osoba sa šećernom bolesti tipa 2, tako da čak i umjereni dobitak težine može povećati podložnost obolijevanja od šećerne bolesti. Prekomjerna masnoća u tijelu značajna je kod otpornosti na inzulin, ali važan je i način na koji je ona raspoređena. Masno tkivo oko abdomena i na gornjem dijelu tijela (oblik jabuke) dovodi se u vezu s inzulinskom rezistencijom , srčanom bolešću, visokim krvnim tlakom, moždanim udarom i povišenim kolesterolom. Kruškasti oblik tijela, s debljinom raspoređenom oko bokova i bedara, manje se dovodi u vezu s ovim bolestima.

Pušenje
Pušači su podložniji šećernoj bolesti tipa 2 i njegovim komplikacijama.

Obiteljska anamneza
Između 25% i 33% svih pacijenata ima obiteljsku anamnezu bolesti, a osobe čiji su rođaci u prvom koljenu bili dijabetičari izloženi su 40% riziku tokom čitavog života.

Koji su simptomi šećerne bolesti tipa 2?
Bolest obično počinje postepeno i napreduje polagano. Simptomi se ne moraju pojaviti godinama, čak desetljećima. Kod uznapredovale bolesti javljaju se prekomjerna žeđ, pojačano mokrenje, umor, zamagljen vid i gubitak težine. Kod žena su česte vaginalne gljivične infekcije. Gljivične infekcije mogu se pojaviti ispod dojki ili u preponama. Teške promjene na desnima, pogoršanje vida, svrbež, impotencija i neobični osjeti u ekstremitetima, kao što su trnci i žarenje, također mogu ukazivati na šećernu bolest tipa 2. Šećerna bolest tipa 2 obično se otkrije rutinskim pregledima kod liječnika (sistematski pregled) nalazom povišenih vrijednosti glukoze u krvi i u urinu prije pojave simptoma.

Komplikacije i prognoza šećerne bolesti tipa 2

Hipoglikemija
Intenzivno davanje inzulina ili lijekova koji oslobađaju inzulin, kao što su sulfonilureje, povećava podložnost hipoglikemiji do koje dolazi kada koncentracije glukoze padnu ispod normalnih vrijednosti. Uzrokom hipoglikemije mogu također biti nedovoljno uzimanje hrane, fizičke aktivnosti ili uzimanje alkohola. Obično se liječi, ali ponekad može biti teškog oblika ili čak ugrožavati život, pogotovo ukoliko pacijent ne prepozna simptome. Kod umjereno niskih koncentracija glukoze u krvi koje se lako ispravljaju, simptomi su obično blagi, a uključuju znojenje, podrhtavanje, glad i brzo lupanje srca. Vrlo niske koncentracije glukoze u krvi mogu pospješiti neurološke simptome - konfuznost, slabost, dezorijentiranost, ratobornost, a u rijetkim i najgorim slučajevima komu, konvulzije i smrt. Pacijenti kod kojih se epizode hipoglikemije ponavljaju mogu postati neosjetljivi na simptome, čak i samo jedna recentna epizoda hipoglikemije može otežati prepoznavanje slijedeće. Strogim izbjegavanjem niske koncentracije glukoze u krvi ovi pacijenti mogu povratiti sposobnost prepoznavanja simptoma. Većina stručnjaka preporučuje pacijentima što češće mjerenje koncentracije u krvi - četiri ili više puta dnevno. Ovo je posebno važno kod pacijenata koji više puta nisu zapazili simptome prije nastupa mentalnih promjena. Dijabetičari bi uvijek uz sebe trebali imati tvrde bombone, sok ili paketiće šećera. Obitelj i prijatelji moraju poznavati simptome. Ako se pojavi kriza, treba mu dati 3-5 bombona, 2-3 paketića šećera ili pola šalice voćnog soka (pod uvjetom da može gutati). Ukoliko se u roku od 15 minuta ne pojavi adekvatna reakcija, treba bolesniku dati još šećera ili mu pružiti hitnu medicinsku pomoć uključujući intravenozno davanje glukoze. Članovi obitelji i prijatelji mogu naučiti davati injekcije glukagona, hormona koji za razliku od inzulina, podiže koncentraciju glukoze u krvi.

Dugoročne komplikacije šećerne bolesti
Najznačajnije komplikacije dijabetesa javljaju se uslijed vaskularnih abnormaliteta i oštećenja živaca (neuropatija). Oštećenja velikih krvnih žila ugrožavaju srce, naročito kod srčanih bolesnika i ljudi s visokim krvnim tlakom, te mogu izazvati patološke promjene na nogama. Promjene malih krvnih žila (mikrovaskularne) mogu izazvati oštećenja očiju i bubrega.

Komplikacije krvožilnog sustava
U velikom postotku slučajeva uzrokom smrti kod bolesnika koji boluju od šećerne bolesti je srčani udar, dok je moždani udar uzročnik smrti kod 25% bolesnika. I šećerna bolest tipa 1 i tipa 2 ubrzava aterosklerozu, proces kod kojega se slojevi žućkastih naslaga kolesterola, masti i drugih čestica nakupljaju na stjenkama arterija. Arterije se sužavaju, krvotok usporava i može doći do začepljenja krvnih žila. Tako nastaje oboljenje koronarne arterije(koja krvlju opskrbljuje srce) i kao posljedica srčani udar (infarkt miokarda). Visoki tlak je također jedan od glavnih uzročnika srčanog udara, moždanog udara ili zatajenja srca. Kod bolesnika koji boluju d šećerne bolesti tipa 2 povišene su koncentracije triglicerida, a niže su vrijednosti lipoproteina visoke gustoće (HDL). Obje ove pojave su faktori rizika za oboljenje srca.

Neuropatija (oštećenje živaca) i amputacije
Neuropatija je smanjena ili poremećena funkcija živaca, osobito osjetilnih. Simptomi su trnci i osjećaj peckanja. Obično počinju u prstima, a zatim se šire na ruke i noge. Bolesnik ponekad ne osjeća bol, pa neće osjetiti da je došlo do infekcije plikova ili manjih ranica osobito na stopalima. Ovaj problem postaje još veći jer se javljaju problemi s cirkulacijom izazvani oštećenjem krvnih žila. Čak i manje infekcije mogu izazvati ozljedu dubokih tkiva. Ponekad je potreban veliki kirurški zahvat, a u ekstremnim slučajevima čak i amputacije stopala ili noge. Ranim i pravilnim liječenjem osoba posebno izloženih problemima sa stopalima i nogama, amputacije se mogu spriječiti u 50% slučajeva.
Ako šećerna bolest zahvati autonomni živčani sustav, mogu se pojaviti patološke promjene u kontroli krvnog tlaka, funkciji crijeva i mjehura, kao i spolnoj funkciji kod muškaraca. U nekim slučajevima neuropatija može blokirati anginoznu bol u prsima koja upozorava na srčanu bolest i srčani udar (infarkt miokarda). Oboljeli od šećerne bolesti trebali bi prepoznavati i druge znakove koji upozoravaju na srčani udar uključujući nagli umor, znojenje, kratkoću daha, mučninu i povraćanje.

Komplikacije na očima
Šećerna bolest je glavni uzročnik pojave sljepila odraslih u dobi od 20. do 74. godine. Zbog dugog trajanja bolesti, kod većine oboljelih od šećerne bolesti tipa 2, u neko se doba života javlja retinopatija, patološke promjene krvnih žila mrežnice. Ipak, samo kod manjine retinopatija postaje tako teškom da nastaje djelomično ili potpuno sljepilo. Kod približno 20% oboljelih od šećerne bolesti tipa 2, kod dijagnoze se zapaža izvjesno oštećenje očiju, dok je zamućen pogled uobičajen.. Iako osjećaj da se vide bljeskovi svjetla može ukazivati na odvajanje mrežnice, često nema nikakvih simptoma progresirajuće retinopatije. Dijabetičari su također izloženi povećanom riziku razvoja očne mrene i nekih tipova glaukoma.

Oštećenje bubrega (nefropatija)
Oboljenje bubrega je ozbiljna komplikacija šećerne bolesti tipa 2. Rizik od pojave ove komplikacije povećava se kod povišenog krvnog tlaka i poremećaja u funkciji urinarnog trakta. Simptomi su oticanje stopala i zglobova, umor i bljedilo kože. Često oštećenje bubrega je nepovratno i mora se liječiti hemodijalizom.

Mentalna funkcija
Ispitivanja pokazuju da su oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 podložniji pojavi demencije bilo zbog Alzheimerove bolesti ili zbog problema s krvnim žilama u mozgu. Poremećaji pažnje i zapamćivanja mogu se pojaviti čak i kod osoba ispod 55 godina starosti koji već godinama boluju od šećerne bolesti.

Druge komplikacije
Oboljeli od šećerne bolesti su izloženiji gripi i njezinim komplikacijama, uključujući upalu pluća, vjerojatno stoga što ovaj poremećaj neutralizira učinke zaštitnih proteina na površini pluća. Vjerojatno se i neki karcinomi češće javljaju u oboljelih od šećerne bolesti.

Koji su dijagnostički testovi za šećernu bolest tipa 2?
Danas stručnjaci preporučuju redovito godišnje mjerenje glukoze u krvi svim osobama starijim od 45 godina. Osobe u mlađoj odrasloj dobi trebaju se testirati u sljedećim slučajevima: ako im je težina 20% veća od idealne, ako imaju povišeni krvni tlak, niske HDL koncentracije kolesterola (ispod 35 mg/dl), visoke koncentracije triglicerida (preko 250 mg/dl), bliskog rođaka koji boluje od šećerne bolesti, ako pripadaju visokorizičnoj etničkoj grupi; ako je riječ o majci novorođenčeta teškog više od 4 kg, ili o trudnici koja je imala gestacijski dijabetes. Sve trudnice treba testirati na gestacijski dijabetes između 24. i 28. tjedna trudnoće. Trudnice izložene visokom riziku od dijabetesa treba testirati i ranije.

Glukoza u plazmi mjerena natašte
Test kojim se glukoza u plazmi mjeri natašte (GUK) postao je standardnim dijagnostičkim testom. To je jednostavan krvni test koji se radi nakon osam sati gladovanja. Smatra se da su koncentracije glukoze u krvi natašte do 6,0 mmol/l (110 mg/dl ) normalne. Dijabetes se dijagnosticira kada koncentracije glukoze u krvi natašte mjerene dva različita dana iznose 7,0 mmol/l (126 mg/dl) ili više. Koncentracije između 6,0 i 7,0 mmol/l (110 i 126 mg/dl) se tumače kao poremećena glukoza natašte, a smatraju se faktorom rizika za razvoj dijabetesa i njegovih komplikacija. Test nije uvijek pouzdan. Ako osoba ima normalne koncentracije, ali simptome i obiteljsku anamnezu dijabetesa ili druge faktore rizika, onda ne treba isključiti dijabetes i treba napraviti druge testove.

Test tolerancije na glukozu
Test tolerancije glukoze je složeniji. Najprije se napravi test koncentracije glukoze natašte, a zatim se nakon dva sata uzimanja posebne otopine glukoze testira krv. Umjereno povećanje šećera u krvi nakon uzimanja napitka s glukozom, kod zdravih se osoba smanjuje nakon dva sata. Kod dijabetičara je u početku povećanje prekomjerno, a koncentracija ostaje visoka i kasnije.

Testiranje glikoliziranog hemoglobina
Ovim dijagnostičkim testom ispituju se koncentracije hemoglobina A1c (HbA1c) ili glikoliziranog hemoglobina. Hemoglobin, proteinska molekula u crvenim krvnim stanicama, mijenja se kada se na nju veže glukoza. Do koje će se mjere promijeniti ovisi o prosječnoj koncentraciji šećera u krvi kojoj je protein izložen tokom svog životnog vijeka.. Ovaj se test koristi i za praćenje efikasnosti liječenja.

Testovi za otkrivanje komplikacija
Najraniji simptom oštećenja bubrega je mikroalbuminuria, kod koje se vrlo male količine proteina pod nazivom albumin (30 do 300 mg dnevno) nalaze u urinu. Kod oko 20% oboljelih šećerne bolesti tipa 2 mikroalbuminurija se otkriva kod postavljanja dijagnoze. Mikroalbuminurija je također znak drugih komplikacija vezanih za oštećenja krvnih žila. Treba provjeriti krvni tlak i ispitati koncentracije kolesterola i lipida, napraviti elektrokardiogram, te eventualno testirati funkcije štitnjače.

Koje su opće smjernice liječenja šećerne bolesti tipa 2?
Kod trećine oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 bolest se može kontrolirati samo dijetom i tjelovježbom, što se povoljno odražava na koncentraciju glukoze i krvni tlak. Ostali moraju uzimati lijekove kojima se stimulira izlučivanje preostalog inzulina ili povećava osjetljivost na inzulin. Međutim naposljetku zalihe prirodnog inzulina u gušterači, tj. Langerhansovim otočićima se iscrpe pa ga je potrebno nadomjestiti. Stroga kontrola koncentracije glukoze u krvi može smanjiti podložnost razvitka komplikacija, pogotovo retinopatiji, ali i oštećenja bubrega i živaca. Kontrolom visokog krvnog tlaka smanjuje se opasnost od nastanka srčanog udara, ali i oboljenja bubrega. Oboljelima od šećerne bolesti tipa 2 cilj bi trebale biti koncentracije glikoliziranog hemoglobina 6%, koncentracije glukoze u plazmi mjerene natašte ispod 6,0 mmol/l (110 mg/dl) i krvni tlak oko130/80 mm Hg. Na taj način bi se komplikacije mogle smanjiti za 25% do 33%. Ove ciljne vrijednosti drugačije su u nekim specifičnim slučajevima, kao na primjer kod trudnica, vrlo stare ili vrlo mlade populacije i kod osoba s drugim popratnim bolestima.

Kakav način života je potreban u liječenju i suzbijanju šećerne bolesti tipa 2?

Dijeta
Kod većine oboljelih dijeta je ključ u liječenju. Dijetu je međutim izuzetno teško provoditi. Nema jedinstvene dijete koja bi odgovarala potrebama svih bolesnika. Ipak ima nekoliko konstanti. Svi oboljeli od šećerne bolesti morali bi održavati normalne koncentracije lipida (kolesterola i triglicerida) i kontrolirati krvni tlak. Ako je oboljeli i pretio, jednako su važni gubitak težine i kontrola glukoze u krvi. Najblagotvornije djelovanje na zdravlje ima početni gubitak kilograma, pa tako već gubitak 10% težine može obuzdati napredovanje šećerne bolesti. Pretilim pacijentima koji ne mogu kontrolirati težinu dijetom trebat će lijekovi. Osobe koje uzimaju peroralna sredstva (tablete) trebale bi uskladiti unos kalorija s uzimanjem inzulina i vježbom. Težina koja se može postići i održavati smatra se prihvatljivom, a ne ona koju okolina nametne kao poželjnu ili idealnu. Opća pravila zdrave prehrane važe za svakoga: ograničiti unos masti, bjelančevina i kolesterola, te konzumirati velike količine vlakana i svježeg voća. Bolesnici koji boluju od šećerne bolesti trebali bi isplanirati svoju individualnu dijetu u dogovoru s dijetetičarom kojom će se zadovoljiti njihove potrebe.

Fizička aktivnost
Vježbanjem se smanjuje koncentracija glukoze u krvi i povećava osjetljivost na inzulin. Smanjuje se i krvni tlak, kolesterol, masnoće u tijelu te rizik od oboljenja srca i krvnih žila. Redovito vježbanje, čak i umjerenog intenziteta, povećava osjetljivost na inzulin. Zbog opasnosti od "tihe" srčane bolesti (bez prijeteće boli), prije pristupanja vježbanju treba konzultirati liječnika. Vježbanje, pogotovo vježbe sotporom i visokim učinkom, može biti naporno za oslabjele krvne žile kod retinopatije. Vježbe s visokim učinkom mogu također izazvati ozljede krvnih žila stopala.

Liječenje
Za razliku od šećerne bolesti tipa 1, bolesnici oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 još uvijek produciraju nešto inzulina, iako ne dovoljno da bi se premostila rezistencija na inzulin. Stoga bolesnici koji trebaju lijekove, počinju sa sredstvima za povećanje produkcije rezidualnog inzulina ili osjetljivosti na inzulin umjesto da im se inzulin direktno nadomjesti, kao što je to standardno kod šećerne bolesti tipa 1. S takvim je lijekovima obično sklonost hipoglikemiji i debljanju manja nego kod inzulina. Sada se za početno liječenje preporučuju preparati sulfonilureje i metformin. I drugi lijekovi se pokazuju vrlo efikasnima. Posebno su djelotvorne razne kombinacije u kojima se ovi lijekovi koriste s niskim dozama inzulina. Na kraju terapija tabletama obično zataji pa bolesnicima ipak treba dati inzulin.

Sulfonilureje
Sulfonilureje su lijekovi u obliku tableta koji stimuliraju gušteraču na proizvodnju inzulina. Na tržištu je čitav niz ovih lijekova, npr. glibenklamid i gliklazid. U svrhu adekvatne kontrole koncentracija glukoze u krvi, ove lijekove treba uzimati 20 do 30 minuta prije jela. Sulfonilureje mogu uzrokovati debljanje, stoga su mršaviji pacijenti bolji kandidati od onih s prekomjernom težinom. Moguće je i zadržavanje tekućine. Iako je rizik od pojave hipoglikemije manji sa sulfonilurejama nego s inzulinom, hipoglikemija koju izazivaju sulfonilureje može biti prilično dugotrajna i opasna. Osim toga ovi lijekovi stupanju u interakcije s mnogo drugih lijekova. Ovi su lijekovi kod većina pacijenata djelotvorni tokom 7 do 10 godina, a njihov blagotvorni učinak može se produljiti ukoliko se kombiniraju s malim količinama inzulina ili drugih novijih lijekova, osobito metforminom.

Metformin
Metformin je bigvanid čije se djelovanje sastoji u smanjenju proizvodnje glukoze u jetri i povećanju osjetljivosti tkiva na inzulin Uzima se u obliku tableta. Kombinacije s drugim lijekovima kao što su repaglinid, sulfonilureje i akarboza, pokazuju se naročito djelotvornima. Metformin ne izaziva hipoglikemiju niti ne uzrokuje povećanje težine, pa je stoga prikladan za pretile pacijente sa šećernom bolešću tipa 2. Izgleda da metformin također blagotvorno djeluje na koncentracije kolesterola i lipida. Osobe s oboljenjem bubrega i jetre trebaju izbjegavati ovaj lijek.

Inhibitori alfa-glukozidaze
Akarboza i miglitol su inhibitori alfa-glukozidaze. Oni smanjuju koncentracije glukoze sprečavanjem njezine apsorpcije u tankom crijevu. Akarboza snižava koncentracije inzulina nakon jela, što je prednost jer se povišene koncentracije inzulina nakon obroka povezuju s povećanom izloženošću srčanim bolestima. Ovaj lijek sam nije tako djelotvoran kao druge tablete, ali u kombinacijama, kao na primjer s metforminom, inzulinom ili nekom sulfonilurejom njegova se efikasnost povećava. Kada se koristi sam ne izaziva hipoglikemiju, ali to se događa u kombinaciji s drugim lijekovima. U takvim slučajevima važno je da pacijent dobije otopinu glukoze ili laktoze, jer acarboza inhibira razgradnju složenih šećera i škroba, uključujući konzumni šećer. Najčešća nepovoljna popratna pojava je nadutost, pogotovo nakon obroka bogatog ugljikohidratima. Lijek također može ometati apsorpciju željeza.

Derivat benzoične kiseline
Repaglinid je derivat benzoične kiseline, stimulira beta stanice na lučenje inzulina kao što to čine sulfonilureje, ali manje je vjerojatno da će izazvati hipoglikemiju jer se brzo metabolizira i kratko djeluje. Repaglinid se uzima prije svakog obroka, a oponaša normalno djelovanje inzulina nakon jela. S ovim lijekom pacijenti mogu uzimati obroke u različita vremena, jer je jedini zahtjev da se uzima prije jela. Posebno je efikasan u kombinaciji s metforminom. Pokazuje se djelotvornim u liječenju osoba s znakovima oštećenja bubrega. Popratne pojave su proljev i glavobolja.

Tijazolidindioni
Tijazolidindioni (pioglitazon, rosiglitazon) poboljšavaju osjetljivost na inzuline aktiviranjem nekih gena uključenih u sintezu masti i metabolizam ugljikohidrata.. Kada se koriste sami, ne izazivaju hipoglikemiju. Uglavnom se koriste s inzulinom ili u kombinaciji sa sulfonilurejama.

Inzulin
Kod nekih bolesnika ne može se kontrolirati bolest samo dijetom ili lijekovima koji stimuliraju lučenje inzulina ili pojačavaju osjetljivost na inzulin. Stoga je kod takvih bolesnika djelotvorno davanje inzulina dugog djelovanja prije spavanja u kombinaciji sa sulfonilurejom. No, velikog broja bolesnika potrebno je nakon određenog vremena potpuno nadomjestiti inzulin.

Hormonsko nadomjesno liječenje
Hormonsko nadomjesno liječenje (HNL) moglo bi biti posebno blagotvorno kod žena koje boluju od dijabetesa tipa 2. U nizu ispitivanja pokazalo se da je kontrola glukoze bolja kod žena na HNL-u pa čak i da dolazi do poboljšanja funkcije beta stanica.

Praćenje glukoze u krvi
Kod bolesnika koji se liječe inzulinom, lijekovima koji potiču oslobađanje inzulina ili povećavaju osjetljivost na inzulin, važno je pažljivo pratiti koncentracije glukoze u krvi kako bi se izbjegla hipoglikemija. Pacijenti bi trebali težiti koncentracijama glukoze između 4,5-6,5 mmol/l (80 i 120 mg/dl) prije obroka te između 5,5-7,5 mmol/l (100-140 mg/dl) prije odlaska na počinak. Koncentracije glukoze u krvi općenito su stabilnije kod dijabetesa tipa 2 nego kod tipa 1, pa stručnjaci obično preporučuju mjerenja samo jedan do dva puta dnevno. Obično se kapljica krvi iz prsta nanese na kemijski obrađenu traku. Koncentracija glukoze se očitava na standardnom mjeraču ili na malom, prijenosnom digitalnom uređaju s ekranom.

Svakodnevna njega stopala
Preventivna njega stopala mogla bi smanjiti rizik amputacije za 44 do 85%. Pacijenti trebaju svakodnevno pregledavati svoja stopala i tražiti eventualne promjene boje, strukture i mirisa te čvrstih i otvrdnulih dijelova, što bi moglo ukazivati na infekcije i potencijalne lezije. Voda za pranje nogu treba biti topla (ne vruća), a stopala i područja među prstima treba temeljito osušiti nakon pranja.. Kurje oči i kaluse treba nježno strugati, a nokte na nogama kratko rezati i rubove turpijati kako ne bi povrijedili susjedne prste. Pacijentima se ne preporučuje koristiti ljekovite flastere niti pokušavati izrezivati kurje oči i kaluse. Treba izbjegavati visoke potpetice, sandale, remenčiće i ne treba hodati bos. Cipele se tokom dana preporučuje često mijenjati, a uske čarape ili odjeću koja steže noge i stopala treba izbjegavati. U slučaju bilo kakvih problema, treba se savjetovati s liječnikom.

Ostale preporuke

Cijepljenja
Izričito se preporučuje jednom godišnje cijepiti protiv gripe. Dijabetičari bi se također trebali s liječnikom posavjetovati o jednokratnom cijepljenju protiv pneumokoka, najčešćih uzročnika upale pluća.

Drugi lijekovi
Oboljelima od šećerne bolesti tipa 2 preporučuje se svakodnevno uzimanje niske doze aspirina. U jednom ispitivanju je ustanovljeno da doza od 100 mg može smanjiti komplikacije vezane za povećane koncentracije glukoze u krvi.

izvor: www.prirucnikbolesti.blogger.ba


Korisne informacije o zdravlju i prehrani možete pronaći na:


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.