ponedjeljak, 13. veljače 2012.

Šećerna bolest tip 1

Što je šećerna bolest tip 1?
Dva glavna oblika šećerne bolesti su tip 1 (ranije: dijabetes melitus ovisan o inzulinu ili dijabetes koji se javlja u mladalačkoj dobi) i tip 2 (ranije: dijabetes melitus neovisan o inzulinu ili dijabetes koji se javlja u zreloj dobi). Oba oblika imaju zajedničku osnovnu karakteristiku: povišene razine šećera (glukoze) u krvi uslijed apsolutnog ili relativnog nedostatka inzulina, hormona kojeg proizvodi gušterača. Gušterača je izdužena, konusna žlijezda smještena iza želuca koja izlučuje probavne enzime te hormone inzulin i glukagon. Inzulin luče tzv. beta stanice smještene u nakupinama koje se zovu Langerhansovi otočići. Inzulin je ključni regulator tjelesnog metabolizma. Nakon obroka, hrana se probavlja u želucu i crijevima, ugljikohidrati se razgrađuju na molekule šećera od kojih je jedna glukoza, a bjelančevine se razgrađuju na aminokiseline. Glukoza i aminokiseline se apsorbiraju direktno u krvotok pa koncentracija glukoze u krvi raste. U normalnim stanjima povećanje glukoze u krvi stimulira beta stanice gušterače na lučenje inzulina koji se prelijeva u krvotok. Inzulin omogućuje prodor glukoze u stanice tijela (pogotovo mišićne stanice) gdje uz druge hormone određuje hoće li te hranjive tvari sagorjeti u energiju ili će se pohraniti za buduću uporabu. Kada se šećer u krvi vrati na razinu prije obroka, smanjuje se proizvodnja inzulina u gušterači, a tijelo koristi pohranjenu energiju do slijedećeg obroka u kojem dobiva nove hranjive tvari.

Šećerna bolest tip 1 - opis bolesti
Kod šećerne bolesti tipa 1 postupno propadaju beta stanice gušterače koje proizvode inzulin sve do apsolutnog nedostatka inzulina. Bez inzulina koji pokreće glukozu u stanice, razina šećera u krvi postaje prekomjerno visoka i nastaje hiperglikemija. Budući da tijelo ne može koristiti šećer on odlazi u urin s kojim se izlučuje. Slabost, gubitak težine, prekomjerna glad ili žeđ neke su od posljedica ovog "gladovanja u obilju". Život bolesnika počinje ovisiti o primanju inzulina. (Ponekad kod šećerne bolesti tipa 1 dolazi do remisije i pacijenti prestanu uzimati inzulin, ali ta razdoblja "medenog mjeseca" gotovo nikada ne traju dugo, javljaju se ubrzo nakon postavljanja dijagnoze i brzo prestaju).

Zbog čega nastaje šećerna bolest tip1?
Šećernoj bolesti tipa 1 obično prethodi faza bez simptoma poznata kao inzulitis, kada T stanice imunog sustava, vrsta bijelih krvnih stanica, počinju infiltrirati i uništavati beta stanice gušterače. Obično se te takozvane ubojite T stanice bore protiv infekcija, ali kod šećerne bolesti ih mehanizam poznat pod nazivom autoimuni odgovor okreće protiv vlastitih tkiva u tijelu. Nije poznato što pokreće ovu pojavu, ali postoje dokazi o genetičkoj predispoziciji i faktorima okoline (npr. virusi). Napredovanje bolesti od inzulinitisa do potpuno razvijenog dijabetesa može potrajati čak više od nekoliko godina.

Tko obolijeva od šećerne bolesti tipa 1?
Šećerna bolesti tipa 1 rjeđa je od tipa 2 i predstavlja svega 7 do 10% svih slučajeva dijabetesa. Tip1 se može pojaviti u bilo kojoj dobi, ali obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Bolesti su podložni jednako dječaci i djevojčice.

Koji su simptomi šećerne bolesti tipa 1?
Proces propadanja beta stanica koje proizvode inzulin može biti dugotrajan i podmukao. Međutim, kada se proizvodnja inzulina smanji na minimum, šećerna bolest tipa 1 obično se naglo pojavi i brzo napreduje. Znakovi koji upozoravaju na pojavu šećerne bolesti tipa 1 su: učestalo mokrenje, kod djece ponovno mokrenje u krevet nakon što je dijete već odviknuto; neobična žeđ, posebno potreba za slatkim i hladnim pićima; ekstremna glad; nagli, ponekad dramatičan, gubitak težine; slabost, svrbež genitalne regije, ekstreman umor; zamućen vid ili druge promjene vida i razdražljivost. Djeca koja boluju od dijabetesa tipa 1 često su nemirna, apatična i mogu imati poteškoće u školi. U akutnim slučajevima dijabetesa tipa 1 mogu se pojaviti mučnina i povraćanje. U teškim slučajevima dijabetička koma može biti prvi znak šećerne bolesti tipa 1.

Koliko je ozbiljna šećerna bolest tip 1?
Šećerna bolest tipa 1 skraćuje normalni životni vijek u prosjeku za 5 godina. Rizik je jednak bez obzira na etničko porijeklo, a bolest je nešto ozbiljnija u žena.

Krizna stanja

Ketoacidoza
Dijabetička ketoacidoza je po život opasna komplikacija šećerne bolesti tipa 1. Ne samo da se obično u krvotoku nalaze prekomjerne količine glukoze, već i razgradnja masti ubrzava proizvodnju masnih kiselina, a one se pretvaraju u tvari koje se nazivaju ketonskim tijelima i toksične su u visokim koncentracijama. Simptomi ketoacidoze su mučnina i povraćanje te, kod djece, bol u trbuhu. Disanje može biti duboko i ubrzano uz učestale uzdahe. Otkucaji srca su obično ubrzani. Ukoliko stanje potraje, može nastupiti koma i na kraju smrt, iako je tijekom posljednjih 20 godina smrtnost uzrokovana ketoacidozom smanjena na oko 2% svih slučajeva. Prva pomoć sastoji se od davanja inzulina kako bi se ispravio metabolizam glukoze i ketona te brzo nadomještavanje tekućina i elektrolita.

Hipoglikemija
Intenzivna terapija inzulinom ili lijekovima kojima se potiče lučenje inzulina, kao na primjer sulfonilurejama, povećava se rizik od nastanka hipoglikemije do koje dolazi kada razina glukoze u krvi padne ispod normalnih vrijednosti. Hipoglikemija se može pojaviti zbog nedovoljnog uzimanja hrane, vježbanja ili uzimanja alkohola. Obično se može liječiti, ali ponekad je stanje teško i opasno po život, naročito ako bolesnik ne prepozna simptome. Blagi simptomi javljaju se kod umjereno niskih i lako ispravljivih koncentracija glukoze u krvi, a uključuju znojenje, drhtanje, glad i ubrzane otkucaje srca. Veoma niske koncentracije glukoze u krvi mogu ubrzati neurološke simptome - konfuziju, slabost, dezorijentiranost, ratobornost, a u rijetkim i najgorim slučajevima komu i smrt. Pacijenti koji pate od učestalih epizoda hipoglikemije mogu postati neosjetljivi na simptome. Čak i samo jedna nedavna epizoda hipoglikemije može otežati detekciju slijedeće epizode. Strogim izbjegavanjem niske razine glukoze u krvi takvi bolesnici mogu povratiti sposobnost prepoznavanja simptoma. Većina stručnjaka preporučuje da bolesnici što češće kontroliraju koncentracije glukoze u krvi, čak četiri ili više puta na dan. To je osobito važno za one koji i ranije nisu uočavali simptome hipoglikemije prije nastupa mentalnih promjena. Osobe koje boluju od šećerne bolesti bi uvijek morali imati tvrde bombone, sok ili paketiće šećera. Obitelj i prijatelji morali bi poznavati simptome. Bolesniku treba dati tri do pet tvrdih bombona, dva do tri paketića šećera ili pola šalice (više od 1 dl) voćnog soka (pod uvjetom da može gutati). Ukoliko nema adekvatne reakcije u roku od 15 minuta, treba mu dati još šećera ili pružiti hitnu liječničku pomoć, uključujući intravenozno davanje glukoze. Članovi obitelji i prijatelji mogu naučiti kako se daje injekcija glukagona, hormona koji za razliku od inzulina povećava koncentraciju glukoze u krvi. Hipoglikemija se često javlja za vrijeme spavanja, naročito kod djece, čak i one koja nisu na intenzivnoj terapiji inzulinom. (U svakom slučaju djeca su izložena visokom riziku od hipoglikemije). Lagani obroci u vrijeme odlaska na spavanje mogu biti efikasni.

Dugoročne komplikacije šećerne bolesti
Osnovne komplikacije šećerne bolesti javljaju se uslijed poremećaja u krvnim žilama i zbog oštećenja živaca (neuropatija). Oštećenje velikih krvnih žila ugrožava srce, osobito kod srčanih bolesnika i osoba s visokim krvnim tlakom, a mogu izazvati i probleme u cirkulaciji nogu. Promjene na malim krvnim žilama (mikrovaskularne) osobito su opasne za oči i bubrege.

Komplikacije krvožilnog sustava
U velikom postotku slučajeva uzrok smrti kod bolesnika koji boluju od šećerne bolesti je srčani udar, dok je moždani udar uzrok smrti kod 25% bolesnika. Oba tipa šećerne bolesti ubrzavaju aterosklerozu, proces kod kojega se slojevi žućkastih naslaga kolesterola, masti i drugih čestica nakupljaju na stjenkama arterija. Arterije se sužavaju, krvotok usporava i može doći do začepljenja krvnih žila. Tako nastaje bolest koronarne arterije (koja krvlju opskrbljuje srce) i kao posljedica srčani udar (infarkt miokarda.) Kod šećerne bolesti tipa 1 visoki krvi tlak je obično posljedica oštećenja bubrega. Visoki tlak je također jedan od glavnih uzročnika srčanog udara, moždanog udara ili zatajenja srca.

Neuropatija i amputacije
Kod 60% do 70% pacijenata dijabetes uzrokuje neuropatiju, oštećenje živaca, osobito osjetilnih. Simptomi su trnci, osjećaj peckanja, koji obično počinje u prstima i zatim se širi na ruke i noge. Bolesnik ponekad ne osjeća bol pa neće osjetiti da je došlo do infekcije žuljeva ili manjih ranica osobito na stopalima. Ovaj problem postaje još veći jer se javljaju problemi s cirkulacijom izazvani oštećenjem krvnih žila. Čak i manje infekcije mogu izazvati povredu dubokih tkiva. Ponekad je potreban veliki kirurški zahvat, a u ekstremnim slučajevima čak i amputacije stopala ili noge. Ranim i pravilnim liječenjem osoba posebno izloženih problemima sa stopalima i nogama amputacije se mogu spriječiti u 50% slučajeva.
Ako šećerna bolest zahvati autonomni živčani sustav, mogu se pojaviti patološke promjene u kontroli krvnog tlaka, funkciji crijeva i mjehura, kao i spolnoj funkciji kod muškaraca. U nekim slučajevima neuropatija može blokirati anginoznubol u prsima koja upozorava na srčanu bolest i srčani udar (infarkt miokarda). Oboljeli od šećerne bolesti trebali bi prepoznavati i druge znakove koji upozoravaju na srčani udar uključujući nagli umor, znojenje, kratkoću daha, mučninu i povraćanje.

Komplikacije na očima
Šećerna bolest je glavni uzročnik sljepila kod odraslih u dobi od 20 do 74 godine. Uslijed dugog trajanja bolesti, a osobito ako nije disciplinirano liječena gotovo kod svih pacijenata sa šećernom bolešću se javlja retinopatija, patološke promjene krvnih žila mrežnice, ali će samo u malom broju slučajeva doći do teškog gubitka vida ili sljepila. Oštećenje mrežnice nastupa kod 50% pacijenata sa šećernom bolesti tipa 1 nakon sedam godina, a nakon 14 godina promjene na mrežnici javljaju se kod više od 90%. Bolesnici su izloženi i povećanom riziku razvoja očne mrene i nekih tipova glaukoma.

Oštećenje bubrega (nefropatija)
Bolest bubrega javlja se kod skoro trećine bolesnika koji boluju od šećerne bolesti tipa 1 i osnovni je uzrok invaliditeta i smrti. Rizik od pojave ove komplikacije povećava se kod povišenog krvnog tlaka i poremećaja u funkciji urinarnog trakta. Simptomi su oticanje stopala i zglobova, umor i bljedilo kože. Često je oštećenje bubrega nepovratno i mora se liječiti hemodijalizom.

Druge komplikacije
Bolesnici koji boluju od šećerne bolesti su podložniji gripi i njezinim komplikacijama, uključujući upalu pluća, vjerojatno stoga što ovaj poremećaj neutralizira učinke zaštitnih proteina na površini pluća. Kod osoba koje dugo boluju od šećerne bolesti može se pojaviti perutanje kože, svrbež i gruba koža.

Specifične komplikacije kod žena
Šećerna bolest u trudnoći (gestacijski dijabetes)
Kod oko 0.5% trudnica javlja se šećerna bolest tipa 2 u trećem tromjesečju trudnoće. Naziva se gestacijski dijabetes. Nakon poroda koncentracije glukoze u krvi obično se vraćaju u normalne vrijednosti, međutim kod jedne trećine do jedne polovice ovih žena u roku od 10 godina nastaje dijabetes tipa 2.
Kod žena koje boluju od šećerne bolesti tip 1 neregulirana bolest može povećati opasnost od oštećenja ploda. Budući da glukoza prolazi kroz posteljicu hiperglikemija majke utječe da je dijete obično veće nego bi trebalo biti za svoju dob i trajanje trudnoće. Fetus reagira na visoke koncentracije glukoze u krvi izlučivanjem velikih količina inzulina. Ova kombinacija visokih koncentracija inzulina i glukoze uzrokuje prekomjeran rast fetusa. Ona također može usporiti razvoj pluća ili prouzročiti smrt fetusa. Šećerna bolest također ugrožava trudnicu. Žene koje boluju od šećerne bolesti, a žele zatrudnjeti trebaju marljivo kontrolirati koncentracije glukoze u krvi prije željene trudnoće i planirati trudnoću u dogovoru s liječnikom..Tijekom trudnoće glukozu u krvi treba održavati na vrijednostima koje su najoptimalnije za razvoj ploda i redovito kontrolirati svoju trudnoću kod ginekologa.

Kako se dijagnosticira šećerna bolest tipa 1? Koji se testovi mogu napraviti?

Glukoza u plazmi mjerena natašte
Mjerenje glukoze u plazmi postalo je standardnim dijagnostičkim testom. To je jednostavno testiranje krvi koje se provodi nakon osam sati gladovanja, obično ujutro na tašte. Koncentracija do 6,0 mmol/l (110 mg/dl) smatra se normalnom. Dijabetes se dijagnosticira kada ovaj test dva različita dana pokaže koncentraciju glukoze u plazmi od 7,0 mmol/l (126 mg/dl) ili višu. O koncentracijama između 6.0-7,0 mmol/l (110-126 mmol/l) govori se kao o poremećenoj glukozi natašte, što se smatra rizičnim čimbenikom za dijabetes i njegove komplikacije. Test nije uvijek pouzdan. Ako osoba ima normalne koncentracije glukoze u krvi, ali i simptome šećerne bolesti kao i obiteljsku anamnezu ili druge čimbenike rizika, onda ne treba isključiti dijabetes, već treba napraviti druge testove.

Test tolerancije glukoze. Najprije se napravi test koncentracije glukoze natašte, a zatim se popije posebna otopina glukoze i nakon dva sata ponove se mjeri koncentracija glukoza u krvi. Normalno je da se šećer u krvi umjereno poveća nakon što se popije napitak s glukozom te smanji nakon dva sata. Kod dijabetičara je u početku povećanje prekomjerno, a koncentracija ostaje visoka i kasnije.

Testiranje glukoziliranog hemoglobina. Ovim testom ispituju se koncentracije hemoglobina A1c (HbA1c) ili glukoziliranog hemoglobina. Hemoglobin je proteinska molekula u crvenim krvnim stanicama koja se mijenja kada se na nju veže glukoza. U kojoj će se mjeri promijeniti ovisi o prosječnoj koncentraciji šećera u krvi kojoj je protein izložen tijekom svog životnog vijeka. Ovaj se test koristi i za praćenje efikasnosti liječenja.

Testovi za otkrivanje komplikacija
Najraniji simptom oštećenja bubrega je mikroalbuminurija, kod koje se vrlo male količine proteina nazvane albumin (30 do 300 mg dnevno) nalaze u urinu. Mikroalbuminurija je također znak drugih komplikacija vezanih za oštećenja krvnih žila. Treba provjeriti krvni tlak i ispitati koncentracije kolesterola i lipida, napraviti elektrokardiogram te eventualno testirati funkcije štitnjače.

Koje su opće smjernice liječenja šećerne bolesti tipa 1?
Inzulin je neophodan za preživljavanje i glavno je uporište u terapiji šećerne bolesti tipa 1. Izuzetno je važno planiranje dijete kao kompenzacija za inzulin i izvor zdrave hrane. Do sada je prikupljeno dovoljno dokaza u velikim ispitivanjima o tome da intenzivirano liječenje inzulinom i stroga kontrola koncentracije glukoze u krvi značajno usporava pojavu većih komplikacija šećerne bolesti, uključujući nefropatijui neuropatiju. Osim toga intenziviranim liječenjem rane bolesti pomaže se održati izlučivanje preostalog inzulina tijekom najmanje dvije godine. Primarna komplikacija intenzivirane terapije inzulinom je veća podložnost hipoglikemiji. Velik broj pacijenata dobije na težini što se nepovoljno odražava na tlak i koncentraciju kolesterola pa je važno kontrolirati kardiovaskularne čimbenike rizika koji se mogu pojaviti uslijed intenziviranog liječenja.

Način života kod šećerne bolesti tipa 1

Dijeta
Kod većine bolesnika koji boluju od šećerne bolesti dijeta je ključ za liječenje ove komplicirane bolesti. Međutim dijetu je izuzetno teško provoditi. Danas se dijabetičke dijete mijenjaju i nema jedne koja bi odgovarala potrebama svih dijabetičara. Kod dijabetesa tipa 1 potrebno je uskladiti davanje inzulina s unosom kalorija. Preporučuje se uzimati tri obroka dnevno u pravilnim razmacima, a često su potrebni međuobroci. Bolesnici bi trebali uzimati inzulin 30 minuta prije jela, iako bi i to moglo varirati ovisno o obliku bolesti. Dijabetičarima se preporučuje održavati zdrave koncentracije lipida (kolesterola i triglicerida) i kontrolirati tlak. Unos kalorija treba uskladiti s potrebama normalnog rasta djece, povećanim potrebama u trudnoći i za vrijeme oporavka od bolesti. Opća pravila zdrave prehrane važe za svakoga: ograničiti unos masnoća (naročito zasićenih masti i transmasnih kiselina), bjelančevina i kolesterola te uzimati mnogo vlaknaste hrane i svježeg povrća. Smanjenje unosa soli također je važno. Bolesnici bi se morali konzultirati s profesionalnim dijetetičarom kako bi isplanirali individualiziranu dijetu za sve svoje potrebe.

Kontrola težine
Dobivanje na težini moguća je popratna pojava intenzivirane terapije inzulinom. U jednom ispitivanju utvrđeno je da 37% žena s dijabetesom preskače ili smanjuje unos inzulina kako ne bi dobivale na težini. Poremećaji u uzimanju hrane postali su ozbiljan problem kod šire populacije a naročito su opasni kod oboljelih od šećerne bolesti.

Tjelesna aktivnost
Aerobik se pokazuje vrlo djelotvornim kod oboljelih od šećerne bolesti. Aerobik povećava osjetljivost na inzulin, snižava tlak, poboljšava koncentraciju kolesterola i smanjuje masti u tijelu. Budući da se koncentracije glukoze dramatično mijenjaju tijekom vježbanja, bolesnici bi trebali pažljivo pratiti koncentracije prije, za vrijeme i nakon treninga. Kako bi se izbjegla hipoglikemija, inzulin bi trebali injektirati na mjesta udaljena od mišića najaktivnijih tijekom vježbe. Također treba piti dosta tekućine. Kako je kod bolesnika koji boluju od šećerne bolesti moguća tiha srčana bolest (bez upozoravajućih bolova) uvijek se trebaju konzultirati s liječnikom prije napornih vježbi.

Svakodnevna njega stopala
Preventivna njega stopala mogla bi smanjiti opasnost od amputacije za 44% do 85%. Pacijenti trebaju svakodnevno pregledavati svoja stopala i pratiti promjene boje, strukture i mirisa te pojavu čvrstih i otvrdnulih dijelova, koji mogu ukazivati na pojavu infekcije ili potencijalnih oštećenja. Voda kojom se peru noge mora biti topla (ne vruća), a područja između prstiju treba nakon pranja dobro osušiti. Koriste se vlažne kreme, ali ne između prstiju. Kurje oči i zadebljanja treba nježno strugati, a nokte na nogama kratko rezati i rubove turpijati kako ne bi povrijedili susjedne prste. Pacijentima se ne preporučuje koristiti ljekovite flastere ili pokušavati izrezivati kurje oči. Treba izbjegavati visoke potpetice, sandale, remenčiće i ne treba hodati bos. Cipele tijekom dana treba često mijenjati, a izbjegavati uske čarape i odjeću koja steže noge i stopala. Ako se pojave bilo kakvi problemi treba se savjetovati s liječnikom.

Cijepljenja
Izrazito se preporučuje godišnje cijepljenje protiv gripe.

Aspirin
Dnevno davanje niskih doza aspirina preporučuje se bolesnicima izloženim riziku pojave srčane bolesti.

Što je inzulin i kako se on koristi u liječenju dijabetesa?

Režimi intenziviranog inzulinskog liječenja
Cilj intenzivne terapije je održavati koncentraciju glukoze što bližom normalnim vrijednostima. Intenzivno liječenje obično sa sastoji od tri ili više inzulinskih injekcija dnevno ili korištenja inzulinske pumpe. Pored toga bi pacijent tijekom dana trebao napraviti četiri ili više mjerenja koncentracije glukoze u krvi. Pacijent se također treba pridržavati dobro isplanirane dijete i treba jedanput mjesečno posjećivati tim liječnika, sestara i dijetetičara koji brinu o njegovu zdravlju. Zbog povećane opasnosti od pojave hipoglikemije, stručnjaci preporučuju oprez kod intenzivnog liječenja djece mlađe od 13 godina, dok se kod male djece takvo liječenje uopće ne preporučuje.

Inzulin
Inzulin se ne može koristiti oralno jer ga uništavaju probavni sokovi. Davanje injekcija inzulina pod kožu osigurava njegovu polaganu apsorpciju i dugotrajan učinak. Vrijeme i učestalost davanja inzulinskih injekcija ovisi o nizu faktora, kao što su vrsta inzulina, količina i vrsta hrane koja se uzima te kolika je tjelesna aktivnost pacijenta. Tako na primjer, uzimanje hrane podiže koncentraciju glukoze u krvi, dok vježbanje i alkohol utječu na pad te koncentracije.

Kontrola šećerne bolesti tip 1

Mjerenje koncentracije glukoze u krvi
Kod pacijenata na inzulinu problem je i hipoglikemija i hiperglikemija. Stoga je važno pažljivo pratiti koncentraciju glukoze u krvi. U principu bi bolesnici koji boluju od šećerne bolesti tipa 1 trebali mjeriti koncentraciju glukoze četiri ili više puta dnevno. Cilj im treba biti koncentracija glukoze prije obroka između 4,5 i 6,5 mmol/l (80 i 120 mg/dl), a prije spavanja između 5,5-7,5 mmol/l (100-140mg/dl). Ciljne vrijednosti u specifičnim slučajevima su drugačije, kao na primjer kod trudnica, vrlo starih ili vrlo mladih pacijenata te onih s popratnim ozbiljnim medicinskim problemima. Obično se kap krvi iz prsta razmaže po traci koja sadrži kemikaliju. Koncentracija glukoze mjeri se na standardnom mjeraču ili prenosivom uređaju s digitalnim ekranom. Kućni monitori su nešto manje precizni nego laboratorijski. Neki jednostavni postupci mogu doprinijeti većoj točnosti: testiranje uređaja za mjerenja te povremeno uspoređivanje rezultata s laboratorijskim rezultatima

Mjerenje glukoziliranog hemoglobina
Povremeno se mjeri hemoglobin A1c (Hb A1c) ili glukozilirani hemoglobin kako bi se utvrdila prosječna koncentracija šećera u krvi tijekom životnog vijeka crvene krvne stanice, koji iznosi 8 do 10 tjedana. Hb A1c treba biti ispod 7%. Ovi testovi se rade otprilike dva puta godišnje kod pacijenata koji održavaju koncentracije šećera u krvi, a češće kod onih koji imaju poteškoća ili su promijenili terapiju.

Testiranje urina
Testiranje urina korisno je u otkrivanju prisutnosti ketona i treba ga uvijek provoditi tijekom bolesti ili stresa, kada je vjerojatno da će dijabetes izmaći kontroli. Pacijent također treba jedanput godišnje testirati mokraću na mikroalbuminuriju (male količine bjelančevina u urinu), koja je čimbenik rizika za kasniju bolest bubrega.

Pregledi očiju
Za one na intenzivnoj inzulinskoj terapiji stručnjaci preporučuju pregled očiju na početku liječenja i nakon toga svaka tri mjeseca do godine dana.

Kako se sprečavaju komplikacije dijabetesa tipa 1?
Kod pacijenata koji kontroliraju visoki krvni tlak, redovito posjećuju liječnika i strogo se pridržavaju inzulinske terapije, postotak komplikacija može biti za trećinu manji nego kod pacijenata koji ne poduzimaju ove mjere. Kod intenzivnog je liječenja dobivanje na težini uobičajeno, zbog čeka su pacijenti izloženi riziku visokog krvnog tlaka i nezdravih koncentracija kolesterola. Svi, a posebno bolesnici koji boluju od šećerne bolesti trebali bi živjeti zdravo.

izvor:www.prirucnikbolesti.blogger.ba


Korisne informacije o zdravlju i prehrani možete pronaći na:





Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.