ponedjeljak, 13. veljače 2012.

Depresija

Što je depresija?
Samo ime depresija dolazi od latinske riječi i znači potištenost. Kada liječnici govore o depresiji, misle na niz srodnih psihofizičkih stanja koje karakteriziraju poremećaji raspoloženja, tj. afektivni poremećaji. Oni se prepoznaju kao sniženo raspoloženje, negativni osjećaji te crne misli. Prate ih i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita.


Čini se kako je neupućenost goleme većine stanovništva koja je "izvan medicine", glavni krivac što je "neformalna" upotreba riječi depresija postala "in". Tako svako malo netko na poslu, u tramvaju ili čak u krugu obitelji izjavi da je u "depri". Srećom, obično se radi samo o lakšem, prolaznom padu raspoloženja. Problem je što ta učestala i olaka upotreba riječi depresija "zavede" mnoge zdrave ljude pa često ne shvaćaju ozbiljno ni (pravog) bolesnika u svojoj sredini, onog kojemu treba pomoć jer je u (pravoj) depresiji.

Tko obolijeva od depresije?
Podaci govore da trenutno od depresije boluje 3 do 4 posto stanovništva industrijski razvijenih zemalja. Zasad se čini da su žene ugroženije od muškaraca, jer se kod njih depresija dijagnosticira dva do tri puta češće nego kod "jačeg spola". No te brojke mogu biti i posljedica činjenice da muškarci zbog stida rjeđe traže liječničku pomoć.
Trenutno u Hrvatskoj od nekog oblika depresivnog poremećaja pati najmanje između 100.000 i 200.000 osoba, a svaki peti Hrvat doživjet će barem jednu depresivnu epizodu u životu.
Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će do 2010. već 30 posto ljudi trpjeti od depresivnog poremećaja, a da će 2020. ta bolest biti drugi najčešći uzrok smrtnosti u svijetu (zbog samoubojstva ili sekundarnih bolesti koje depresija izaziva). Prema podacima oko 15 posto najtežih depresivaca, koji su liječeni u bolnici, sami okončaju život zbog velike patnje. Smatra se da više od dvije trećine samoubojstava počine bolesnici koji su u teškoj depresiji.

Šta uzrokuje depresiju?
Iako su neki simptomi bolesti vezani uz psihu, moderna medicina depresiju smatra tjelesnom bolešću. Radi se o bolesti središnjeg živčanog sustava u čiji su nastanak "presudno upleteni" fiziološki i živčani čimbenici. Bolest se pojavljuje kada u dijelu mozga zaduženom za raspoloženje dođe do "kvara". Pri tome se pod raspoloženjem podrazumijeva cijeli raspon osjećaja, na čijem dnu se nalazi duboka depresija, u sredini je ravnodušnost, a vrh zauzima euforija. Stoga depresija nije neopipljiva, nematerijalna bolest "u mislima" bolesnika, nego vidljiva promjena u živčanim stanicama i kemijskim procesima u mozgu.
Najčešće bolesti vode vanjski čimbenici, kao što su pretrpljeni stres, nepravilna prehrana, manjak svjetla, slaba tjelesna aktivnost, alkohol te neki lijekovi i narkotici. Pokazalo se da neke osobe imaju urođenu sklonost (predispoziciju) depresiji, koja se genetski prenosi. Tako osobe s urođenim "kvarom" na živčanom sustavu mogu oboljeti i od malog životnog udarca, pa čak i bez njega, dok oni s prirodno snažnim živčanim sustavom mogu odoljeti i vrlo teškim udarcima.
Biološka psihijatrija stoga govori o depresivnoj građi, koja je zapisana u genetskom kodu a označava osobitu sklonost razvijanja depresivnoga poremećaja.. Pojednostavljeno, mozak se ponaša kao elektro-kemijski sustav koji se sastoji od stotina milijardi živčanih stanica. Te se stanice "kupaju" u stotinama kemijskih tvari, pri čemu svaka živčana stanica i kemijska tvar imaju određeni zadatak. Kada neke tvari nema dovoljno ili ako su živčane stanice odumrle, dijelovi mozga mogu ostati "izvan funkcije".
Pojava depresije povezana je sa smanjenom aktivnošću nekih moždanih hormona u tvarima zvanim neuroprijenosnici (neurotransmiteri). Njih živčane stanice (neuroni) koriste za međusobnu komunikaciju, odnosno prijenos impulsa preko sinapse, tj. sićušne pukotine koja razdvaja živčane stanice. Neki od neuroprijenosnika, poput serotonina, noradrenalina i dopamina imaju prirodnu antidepresivnu funkciju, koju ne mogu provoditi ako se njihova razina u mozgu smanji.
Drugi bitan čimbenik za nastanak depresije je poremećeni stresni mehanizam, odnosno prekomjerno lučenje stresnih hormona, poput kortizola i CRH-a. Zna se da više od polovice depresivnih bolesnika ima povećanu količinu hormona kortizola, koji uništava moždane stanice i remeti kemiju mozga.

Simptomi depresije
Depresija se može prepoznati po nizu simptoma, a svaki se bolesnik jačinom i vrstom simptoma razlikuje od drugoga. No hirovitost simptoma dolazi do izražaja i kod istog depresivca, pa s vremenom može patiti od različitih simptoma i koji su raznih jačina.

Najčešći simptomi depresije su:
- potištenost, turobno raspoloženje, navala crnih misli i sjećanja;
- intenzivna tuga, samosažaljenje, napadaji plača;
- osjetljivost, ranjivost, razdražljivost ("sve me smeta");
- strah, tjeskoba, zabrinutost, strepnja ("nešto strašno će se dogoditi");
- pesimizam, beznađe i bespomoćnost ("nema mi spasa", "nikad mi neće biti bolje");
- osjećaj bezvrijednosti, krivnje i suvišnosti ("nitko me ne voli", "nitko me ne treba");
- osamljenost, osjećaj nepripadanja ili nezaštićenosti ("potpuno sam sam na svijetu");
- nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima ("ništa me ne veseli");
- bezvoljnost, letargija ("ništa mi se ne da");
- oslabljena koncentracija i poremećaj pamćenja;
- umor, iscrpljenost, manjak energije;
- značajno smanjen ili povećan apetit;
- nesanica ili prevelika potreba za snom;
- tjelesni bolovi koji nemaju tjelesne uzroke;
- želja za smrću ili planiranje samoubojstva ("ne mogu više izdržati", "bolje da me nema").

Čega se treba čuvati
Depresivne simptome uzrokuju kemijski i živčani poremećaji u mozgu, no u njihovom izazivanju sudjeluju brojni čimbenici:
- stresni događaj (trauma) - smrt ili bolest bliske osobe, razvod, raskid ljubavne veze ili prisnog prijateljstva, gubitak posla, selidba, teška ozljeda, dijagnoza teške bolesti, izloženost nasilju, uhićenje, suđenje, osuda na zatvor, katastrofa poput potresa ili požara itd.;
- kronična izloženost stresu - stres na poslu, u školi ili u obitelji, loši međuljudski odnosi, slab društveni život;
- manjak svjetla;
- neki lijekovi - kontraceptivna sredstva, steroidi, rezerpin, sedativi;
- alkohol ili droge;
- alergije;
- nepravilna prehrana - siromašna složenim ugljikohidratima i nezasićenim masnim kiselinama;
- prethodne bolesti - poremećaj rada štitnjače, dijabetes, moždani udar itd.;
- genetska sklonost - urođena slabost živčanog i hormonskog sustava, nepravilnosti u građi mozga.

Liječenje depresije

Najčešće se depresija liječi antidepresivima. Kada se uzimaju redovito i prema uputama liječnika, popravljaju raspoloženje u roku jednog do šest tjedana
Prvo pitanje koje se nameće kada nas pogodi depresija jeste što učiniti. U svakom slučaju treba potražiti pomoć liječnika. To može biti liječnik opće prakse, koji će sam prepisati antidepresivne lijekove ili će po potrebi oboljelog uputiti specijalistu-psihijatru. Može se otići i psihijatru koji ima privatnu praksu.
Nažalost, golemi broj oboljelih teško prihvaćaju da boluju od psihičkog poremećaja i s nelagodom odlaze psihijatru. Mnogi su "šokirani" kada im liječnik kaže da pate od depresije i tu dijagnozu doživljavaju kao udar na ego. Drugi pak strahuju kako će se ponašati kolege na poslu i znanci, ako doznaju za njihovu bolest. Čini se ne bez razloga, jer neki od "zdravih" i slabije obrazovanih ponekad doista s prezirom gledaju na depresivce. Srećom, s obzirom na sve rašireniju spoznaju o tjelesnom karakteru oboljenja koje tradicionalno i neprecizno nazivamo "psihičkim", sve je manje nerazumijevanja okoline i sve više oboljelih koji traže liječničku pomoć.

Životni problemi
Bolovati od depresije ili nekog drugog poremećaja raspoloženja ne znači "biti lud", "glup" ili "nemoralan". Ne postoji razlog zbog kojeg se treba stidjeti otići psihijatru ili nekome objasniti taj svoj potez. Stid je samo jedna od posljedica depresije, i kako terapija napreduje tako stid blijedi. Prilikom pregleda važno je iskreno i iscrpno upoznati liječnika sa simptomima bolesti. Prema simptomima, držanju i načinu govora te drugim vanjskim pokazateljima, liječnik će odrediti način liječenja. Prepisat će uzimanje jednog od brojnih antidepresiva, a po potrebi i psihoterapiju.

Bez improvizacija
U liječenju depresije najčešće se koriste lijekovi, tzv. antidepresivi. Oni uklanjaju ili ublažavaju simptome bolesti u roku od jednog do šest tjedna, a mogu se kombinirati i s drugim postupcima te psihoterapijom. Antidepresive valja uzimati neprekidno i točno prema uputama liječnika, bez odstupanja ili "improvizacija" kojima su oboljeli ponekad skloni.
Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje uzimanje antidepresiva i šest do deset mjeseci nakon nestanka simptoma, a neki stručnjaci zagovaraju višegodišnje ili čak doživotno uzimanje lijekova kod pacijenata s kroničnom depresijom.
Smatra se da antidepresivi ne liječe osnovni poremećaj koji uzrokuje depresiju, već ublažavaju ili uklanjaju simptome. No neka novija saznanja daju naslutiti da dugotrajno uzimanje antidepresiva može imati i "dubinsko" djelovanje na biološki "kvar" u mozgu te čak poticati rast novih moždanih stanica.

Tri prstena
Na tržištu postoje deseci antidepresiva koji su prema svome djelovanju svrstani u nekoliko glavnih skupina. Svima je zajedničko da pojačavaju djelovanje jednog ili više moždanih hormona i tako "utažuju glad" živčanih stanica koje koriste te hormone.
Najraniji antidepresivi, takozvani inhibitori monoaminooksidaze (IMAO), zaustavljaju proces razgradnje "antidepresivnih supstancija" serotonina i noradrenalina (monooksidaza). Stoga je rezultat uzimanja tih lijekova povećana količina serotonina i noradrenalina među živčanim stanicama.
Triciklički lijekovi (nazvani tako zbog "troprstenog" oblika kemijske strukture) zaustavljaju proces tzv. ponovne pohrane neuroprijenosnika. Oni sprječavaju serotonin i noradrenalin da se povuku u živčane stanice koje su ih izlučile. Ishod je povećana količina neuroprijenosnika u moždanoj "cirkulaciji".
Ti su lijekovi otkriveni pedesetih godina 20. stoljeća. Iako učinkovito uklanjaju simptome depresije, ne djeluju dovoljno "ciljano" pa izazivaju niz neželjenih pojava. Neki zahtijevaju strogo pridržavanje prepisane dijete, a svi su prikladni za zloporabu, jer su smrtonosni ako se uzmu u prevelikoj količini. Dodatni im je nedostatak njihovo naglašeno sedirajuće djelovanje, pa dok se uzimaju bolesnici ne mogu upravljati vozilima i strojevima.

Ciljano i čisto
Drugu grupu lijekova čine tzv. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS), jer "ciljano" sprječavaju da se serotonin prerano "povlači" iz moždane cirkulacije, pa ga ostaje više na raspolaganju živčanim stanicama. Ta grupa lijekova može izazvati nepoželjne pojave poput mučnine, razdražljivosti i smanjene spolne želje. Mučnina se obično pojavljuje u početku liječenja, ali s vremenom nestaje, te se može reći da se ta skupina lijekova bolje podnosi nego tzv. triciklički antidepresivi. Tome treba dodati i važnu činjenicu da ti lijekovi nisu prikladni za zloporabu (za samoubojstvo), a njihovo uzimanje ne ometa ni upravljanje automobilom i strojevima.
Posljednjih desetak godina proizvedeni su brojni učinkoviti lijekovi: reboksetin (koji ciljano djeluje na noradrenalinski sustav), venlafaksin (koji poput triciklika jača aktivnost serotonina i noradrenalina no s mnogo manje neželjenih pojava), bupropion (jedinstvenom po tome što djeluje na noradrenalin i dopamin).

Što treba znati o uzimanju lijekova
1. Antidepresivi NE djeluju odmah, poput aspirina ili sredstava za smirenje. Ovisno o obliku bolesti, potrebno je između jednog i šest tjedana da lijekovi dovedu do poboljšanja. Presudno je da se uzimaju neprekidno i uz potpuno pridržavanje uputa.
2. Sve vrste antidepresiva podjednako uspješno suzbijaju simptome depresije kod gotovo 80 posto oboljelih. Kada se jedan lijek pokaže nedjelotvornim, liječnik može povisiti dozu istog lijeka, prepisati drugi lijek (najčešće s drukčijim mehanizmom djelovanja), ili prvom lijeku dodati drugi lijek ili pak hormone štitnjače.
3. Antidepresivi ne izazivaju ovisnost. Ako pacijent mora lijek uzimati dugoročno, to je zato što to zahtijeva priroda bolesti, a ne zbog toga što lijek stvara ovisnost.
4. Antidepresivi ne ometaju oboljelog u rješavanju problema u životu, ako problemi postoje. Dapače, osposobljavaju ga za njihovo rješavanje.
5. Antidepresivi ne služe za "guranje" životnih problema "pod tepih", niti za njihovo potiskivanje. Depresivnom je bolesniku upravo depresija najveći životni problem i prvi kojega treba riješiti.

Razgovorna terapija
Psihoterapija je dobrodošla pomoć depresivnom pacijentu, prvenstveno u razdoblju prije nego počnu djelovati lijekovi. Kada mu se stanje poboljša, od terapeuta može naučiti neke praktične "antidepresivne" vještine.
Prije nekoliko desetljeća liječnici su depresivne pacijente liječili isključivo "razgovornom terapijom", odnosno psihoterapijom. Ne treba se čuditi, jer većina psihoterapijskih tehnika osmišljena je prije nego se otkrila biološka narav depresije, i prije no što su proizvedeni učinkoviti lijekovi.
Danas dobar terapeut pacijentu treba prije svega pružiti društvo, pažnju, razumijevanje, utjehu i nadu, posebno u razdoblju prije nego antidepresivni lijekovi počnu djelovati. Kada se pacijentu "razbistri" stanje pa je spreman za aktivno sudjelovanje u terapiji, tada od terapeuta može naučiti neke praktične "antidepresivne" vještine: kako se kvalitetnije ophoditi s ljudima, kako bolje organizirati život i izbjegavati stresne situacije, kako tražiti ono što želi i suprotstaviti se onome što mu ne ide "u račun", općenito kako se afirmirati u društvu.
No psihološke teorije o nastanku depresije i terapijske tehnike koje su na njima utemeljene, imaju i krupnih nedostataka.
Psihoanalitička terapija, kojoj je temelje postavio Sigmund Freud, polazi od pretpostavke da depresiju uzrokuju traume u ranom djetinjstvu. Najpogubnije od njih su odsustvo roditeljske pažnje te neuspjeh da se zadovolje roditelji. Stoga psihoanalitičari depresiju liječe tako da navedu pacijenta da "osvijesti" pretrpljene traume u djetinjstvu, koje je s vremenom "potisnuo".
Nema dvojbe da su stresovi pretrpljeni u djetinjstvu iznimno pogubni za živčani sustav, jer mogu izazvati fiziološku preosjetljivost na stres, pa i kroničnu pojačanu aktivnost stresnog mehanizma. No upitno je koliko depresivni pacijent može profitirati od prizivanja stresnih iskustava u svijest, čak kad proces prisjećanja potisnutih trauma ne bi trajao mjesecima ili godinama.

Kognitivno-bihevioralna (spoznajno-ponašajna) terapija polazi od pretpostavke da je depresija posljedica duboko ukorijenjenih pogrešnih (negativnih) predodžbi pacijenta o samome sebi i o svojim okolnostima. Terapeut pomaže pacijentu da razotkrije "pogrešne predodžbe", i zamijeni ih ispravnima. Također nastoji otkriti pogrešne postupke i ponašanja oboljelog, koji izazivaju ili pridonose depresiji. Potom pacijenta nastoji naučiti zdravijim načinima ponašanja.
Problem je što depresivni bolesnik uopće ne mora imati poremećene predodžbe o životu. Naprimjer, može vjerovati da je vrlo neuspješan ili u teškoj situaciji - i pritom biti u pravu! Zatim, u svijetu žive milijuni ljudi koji imaju neispravne spoznaje o sebi i svojemu životu, a pritom ne obolijevaju od depresije. Naposljetku, brojni depresivni bolesnici stvarno imaju krive spoznaje, iskrivljene stavove i poremećeno ponašanje, ali uglavnom se radi o posljedicama bolesti, a ne njenim uzrocima. Ne postoje uvjerljivi dokazi da poremećene predodžbe prethode depresiji, no uobičajeno je da one nestaju ili se ublažavaju nakon terapije antidepresivima.
Interpersonalna terapija smatra da su najčešći uzrok depresije poremećeni međuljudski odnosi: unutar bračne zajednice, šire obitelji i u društvu. Stoga se pacijenta uči "društvenim vještinama" (uspostavljanju, razvijanju i održavanju zdravih međuljudskih odnosa), realnim očekivanjima u vezi te nošenju s teškim životnim situacijama.
Iako poremećeni međuljudski odnosi mogu biti neiscrpan izvor stresa, dvojbeno je koliko su, na primjer, nesretan brak ili sukobi na radnom mjestu uzroci, a koliko posljedice depresivnog poremećaja.


Od elektrošokova do terapije svjetlosti
U liječenju depresije pokazali su se učinkovitima neki postupci koji utječu na biokemijsko-električne procese u mozgu. Jedan od tih postupaka je i elektrokonvulzivna terapija ili terapija elektrošokovima (ECT).
Terapija elektrošokovima još uvijek je najbolja metoda liječenja teške depresije te manične faze bipolarnog poremećaja. Provodi se u bolnici i potpuno je neškodljiva. Oboljelom se daju sredstva za opuštanje mišića i uvodi ga se u punu anesteziju. Potom mu se na jednu ili obje strane glave stavlja elektroda, koja u mozak pušta slabu struju radi izazivanja grča (konvulzije). Taj je grč ključni terapijski element ECT-a. Postupak se ponavlja 6 do 12 puta u razmacima od po dva do tri dana.
Transkranealna magnetska stimulacija (TMS), nova je terapija čija se djelotvornost još istražuje. Prvi rezultati obećavaju. U ovom slučaju liječnik magnetom prelazi ispred lijevog čeonog režnja mozga pacijenta, što aktivira živčane stanice u tom dijelu mozga i dovodi do učinka sličnog kao kod terapije elektrošokovima.
Svjetlosna terapija se prvenstveno koristi kod zimske depresije, odnosno one koju uzrokuje manjak svjetla. Oboljeli gleda u lampu snage 2.500 do 10.000 luksa između 30 i 120 minuta (što je slabija lampa tretman traje dulje). Učinak se postiže već nakon 3 do 4 dana.
Terapija nespavanjem pomaže depresivnim pacijentima kojima se značajno ublažavaju simptomi bolesti nakon neprospavane noći ili nakon 3 do 4 sata ranijeg buđenja. Može se kombinirati sa svjetlosnom terapijom, tako da se odmah nakon buđenja pacijent izvrgava jakom svjetlu. Čini se da se moždani elektro-kemijski procesi remete tijekom spavanja, a osobito tijekom REM-faze (faze sanjanja), dok produljena budnost "vraća" poremećene procese u normalnu funkciju.

izvor:www.prirucnikbolesti.blogger.ba


Korisne informacije o zdravlju i prehrani možete pronaći na:



Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.