nedjelja, 12. veljače 2012.

Anoreksija

Uvod
Poremećaji u uzimanju hrane su opasni poremećaji u ponašanju koji su rezultat međusobnog djelovanja niza faktora, a mogu uključivati emocionalne poremećaje i poremećaje ličnosti, pritisak u obitelji, moguću genetsku ili biološku predispoziciju i kulturu u kojoj postoji obilje hrane i opsjednutost mišlju o mršavosti. Poremećaji u uzimanju hrane obično se mogu kategorizirati kao bulimia nervosa, anorexia nervosa i ostali nespecificirani poremećaji. To nisu novi poremećaji. Iako je anorexia nervosa prvi put definirana kao medicinski problem 1873., opise samoizgladnjivanja možemo naći već u srednjovjekovnim spisima.

Što je bulimia nervosa?
Bulimiju, koja je češća od anoreksije, karakteriziraju ciklusi pretjeranog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Obično započinje u ranoj adolescenciji kad mlade žene isprobavaju restriktivne dijete te u slučaju neuspjeha reagiraju pretjeranim uzimanjem hrane. Nakon toga hranu izbacuju ili povraćanjem ili uzimanjem laksativa, dijetnih pilula ili lijekova za smanjenje tekućine u tijelu. Pretjeranom uzimanju hrane koje prethodi izbacivanju unosi se prosječno 1000 kalorija, ali može se unijeti i do 20000 kalorija ili samo 100. Pacijenti u kojih je dijagnosticirana bulimija imaju oko 14 epizoda pretjeranog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane svaki tjedan. Ljudi s bulimijom koji ne obole od anoreksije normalne su ili malo povišene tjelesne težine koja može fluktuirati više od 20kg zbog ciklusa prežderavanja i izbacivanje hrane.

Što je anorexia nervosa?
Anorexia nervosa je poremećaj koji oboljelog dovodi u stanje izgladnjivanja i mršavljenja, čime se gubi od 15% do čak 60% normalne tjelesne težine. Polovica tih pacijenata, koji su poznati kao oboljeli od restriktivne anoreksije, smanjuju težinu strogim dijetama; druga polovica, bulimični pacijenti, mršavost održavaju izbacivanjem hrane. Iako su obje vrste bolesti ozbiljne, bulimični pacijenti često su u većoj opasnosti jer bulimija predstavlja dodatni stres za pothranjeno tijelo.

Nespecificirani poremećaji u uzimanju hrane
Treća kategorija poremećaja u uzimanju hrane su nespecificirani poremećaji, koji se ne mogu definirati niti kao anoreksija niti kao bulimija. Ta kategorija uključuje pretjerano uzimanje bez izbacivanja hrane, rijetke epizode pretjeranog uzimanja i izbacivanja hrane (manje od dva puta tjedno ili takvo ponašanje koje traje manje od tri mjeseca), ponovljeno žvakanje i pljuvanje bez gutanja većih količina hrane, ili normalnu težinu u ljudi s anoreksičnim ponašanjem.

Kod koga se javljaju poremećaji u uzimanju hrane?

Spol i dob
U proteklih se nekoliko godina bulimija povećavala većom brzinom od anoreksije. Procjene učestalosti bulimie nervosa u mladih žena kreću se od 3% od 10%. Mladi ljudi povremeno provociraju povraćanje nakon uzimanja prevelikih količina hrane, međutim ne mogu se smatrati bulimičarima zato što u većine to povremeno nezdravo ponašanje nestaje. Anorexia nervosa je treća najčešća kronična bolest u adolescentica i procjenjuje se da zahvaća od 0,5% do 3% svih tinejdžerki u zapadnom svijetu. Anoreksija se obično javlja u adolescenata. Međutim u proteklih četrdeset godina učestalost anoreksije u tinejdžera je bila stabilna, a trostruko se povećala u mladih žena.

Etnički i socioekonomski faktori
Život u ekonomski razvijenim zemljama na bilo kojem kontinentu predstavlja veći rizik za pojavu poremećaja u uzimanju hrane nego pripadnost nekoj etničkoj skupini; simptomi u zemljama s visokim rizikom su začuđujuće slični. Čudno je i to da su u razvijenim zemljama i bogati i siromašni jednako izloženi tom riziku. U stvari, oni u siromašnijim ekonomskim skupinama mogu biti više izloženi riziku od bulimije. Život u gradu predstavlja rizik za bulimiju, ali ne i anoreksiju.

Poremećaji ličnosti
Specifični poremećaji ličnosti povezani su s poremećajima u uzimanju hrane: bijeg od stvarnosti kod anoreksije, granični slučajevi kod bulimije te narcizam i kod anoreksije i kod bulimije. Međutim te se osobine mogu naći kod bilo kojeg poremećaja u uzimanju hrane.

Fizički vrlo aktivni ljudi
Vrlo kompetitivni sportaši su često perfekcionisti, što je osobina ljudi s poremećajima u uzimanju hrane. Žene koje se bave prezentacijskim sportovima, kao što su gimnastika i umjetničko klizanje, te sportovima u kojima je naglasak stavljen na izdržljivost kao što je trčanje, posebno su izložene riziku. Uspjeh u baletu također ovisi o razvoju žilavog i izuzetno mršavog tijela. Procjene učestalosti poremećaja u uzimanju hrane u tim skupinama kreću se od 15% do 60%. Terminom "trijas sportašica"sada se opisuju poremećaji u menstrualnom ciklusu, uzimanju hrane i osteoporoza, koji predstavljaju sve veći problem u mladih sportašica i plesačica.

Vegetarijanci
Nedavno ispitivanje adolescenata vegetarijanaca (od kojih su većina bile žene) pokazalo je da ti tinejdžeri jedu više voća i povrća, dvostruko više su na čestim dijetama, četiri puta više su na intenzivnim dijetama, a osam puta više koriste laksative od nevegetarijanaca.

Kronične bolesti
Nedavno je istraživanje pokazalo da 10,3% tinejdžerki i 6,9% tinejdžera s kroničnim bolestima, kao što su dijabetes ili astma, imaju neki od poremećaja u uzimanju hrane. Ti poremećaji predstavljaju ozbiljan problem u dijabetičara; postotak rizika je oko 6% i u muškaraca i žena bilo s tipom 1 ili 2 dijabetesa. Pretjerano uzimanje hrane (bez izbacivanja) je najuobičajenije kod dijabetesa tipa 2 i često dovodi do pretilosti. Kod dijabetesa tipa 1 uobičajene su i bulimija i anoreksija. Ako se u pacijenata koji su ovisni o inzulinu razvije anoreksija, njihova izuzetno mala težina može neko vrijeme kontrolirati dijabetes. Međutim, oni će umrijeti ako prestanu uzimati inzulin i ponovno dobe na težini.

Rani pubertet
Nova istraživanja pokazuju da desetogodišnje djevojčice povezuju zadirkivanje ili mučenje od strane svojih vršnjaka s mišlju da su ružne ili debele bez obzira na svoj stvarni fizički izgled. Takvo loše mišljenje o vlastitom tijelu često dovodi do poremećaja u uzimanju hrane. Tada nije niti iznenađujuće da postoji veći rizik od bulimije i ostalih emocionalnih poremećaja u djevojčica u ranom pubertetu, kad se pritisak koji osjećaju svi adolescenti dalje pojačava pažnjom koju posvećuju promjenama na tijelu i koja vodi do anksioznosti.

Uzroci koji dovode do poremećaja u uzimanju hrane
Ne postoji jedinstveni uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Niz faktora, uključujući kulturološki i obiteljski pritisak, kemijsku neravnotežu te emocionalne i poremećaje ličnosti zajedno, dovodi i do anoreksije i do bulimije, iako je svaki poremećaj određen različitima kombinacijama tih faktora. Genetika također može igrati malu ulogu.

Emocionalni poremećaji
Između 40% i 96% svih pacijenata doživjelo je depresiju ili tjeskobu; depresija je također uobičajena u obiteljima pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane. Veća je vjerojatnost da će bulimični, a ne anoreksični pacijenti imati emocionalne poremećaje i disfunkcionalne obitelji. Međutim nije jasno jesu li emocionalni poremećaji uzroci ili posljedice poremećaja u uzimanju hrane, ili oboje. Početak anoreksije je sredinom svibnja, mjeseca s najvećim brojem samoubojstava. Fobije i opsesivno-kompulsivni poremećaji obično prethode početku poremećaja u uzimanju hrane, dok se panika javlja nakon toga. Socijalne fobije, gdje se osoba boji poniženja u javnosti, prisutne su u oba poremećaja u uzimanju hrane. Ljudi s anoreksijom su skloniji opsesivno-kompulsivnim poremećajima.. Žene s anoreksijom mogu postati opsjednute vježbanjem, dijetama i hranom. Često razvijaju kompulsivne rituale - npr. vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće ili stavljanje u male posudice. Prisustvo opsesivno-kompulsivnih poremećaja zajedno s anoreksijom ili bulimijom nema negativne dugoročne posljedice iako do poboljšanja u poremećaju u uzimanju hrane obično dolazi s poboljšanjem simptoma anksioznosti.

Obiteljski utjecaj i genetički faktori
Negativni faktori u obitelji, koji mogu biti i naslijeđeni i stvoreni, igraju glavnu ulogu u poticanju i održavanju poremećaja u uzimanju hrane. U žena s tim poremećajima veća je učestalost spolnog nasilja. Ljudi s bulimijom češće nego ljudi s nekim drugim psihičkim poremećajima imaju pretile roditelji ili su i sami bili deblji tijekom djetinjstva.

Problemi povezani s rođenjem
U nekih ljudi s anoreksijom zabilježena je velika učestalost problema tijekom trudnoće majke ili nakon njihova rođenja, što je moglo imati ulogu u kasnijem razvoju poremećaja u uzimanju hrane. Ti problemi uključuju infekcije, fizičke traume, grčeve, malu težinu pri rođenju ili veću starost majke. Ljudi s anoreksijom često su u djetinjstvu imali probleme sa želucem i crijevima. Do poremećaja u uzimanju hrane može doći ako roditelji u djetinjstvu ne osiguraju sigurne temelje. U takvim slučajevima djeca ne osjećaju sigurnost veza u obitelji i postoji veća vjerojatnost da će kasnije biti više zaokupljeni težinom i da će imati manje samopoštovanja od djece sa sigurnim vezama u obitelji.

Genetski faktori
Anoreksija je osam puta češća u ljudi koji imaju rođake s tim poremećajem, međutim stručnjaci ne znaju točno što bi mogao biti nasljedni faktor. Genetska sklonost mršavosti uzrokovana bržim metabolizmom i popraćena kulturološkim odobravanjem može u nekih ljudi biti predispozicija za razvoj anoreksije. Naslijeđena sklonost pretilosti također može dovesti do poremećaja u uzimanju hrane.

Kulturološki utjecaji
Ako govorimo o pretilosti, neosporno je da poremećaji u uzimanju hrane predstavljaju pravu epidemiju u razvijenim zemljama. Društveni pritisak zapadne kulture sigurno igra vodeću ulogu u nastajanju poremećaja u uzimanju hrane. S druge strane, intenzivno se reklamiraju programi za smanjenje težine i predstavljaju mladi anoreksični modeli kao paradigma seksualne požude; s druge strane, mediji su preplavljeni reklamama za nezdravu hranu.

Biološki i medicinski faktori
Hipotalamično-pituitarne abnormalnosti. Pitanje je da li su tipične abnormalnosti koje se susreću u neurološkim i hormonalnim sistemima ljudi s poremećajima u uzimanju hrane posljedice ili uzroci tih poremećaja. Primarno je sjedište ovih poremećaja u malom dijelu mozga koji se naziva hipotalamus, a koji regulira rad pituitarne žlijezde, koja se ponekad naziva glavnom žlijezdom zbog svojeg značaja u koordinaciji živčanog i hormonskog sustava.
Također se poremećaji u uzimanju hrane mogu povezati i s određenim neuroprijenosnicima u mozgu.

Koji su simptomi poremećaja u uzimanju hrane?

Simptomi bulimije mogu biti vrlo suptilni, budući da žene s ovim poremećajem to prikrivaju i iako su nedovoljne težine, nisu uvijek anoreksične. Općenito su ljudi s bulimijom zaokupljeni hranom i mogu zloupotrebljavati laksative, dijetne pilule, emetike (lijekove koji potiču povraćanje) ili diuretike (lijekove koji isplavljuju tekućinu iz tijela). Povraćanje može ponekad uzrokovati puknuće krvnih žila u očima i oticanje žlijezda slinovnica koje tada izgledaju kao vrećice ispod uglova usta. Zbog prekomjerne kiseline dolazi do karijesa i erozije cakline; obolijeva zubno meso, a na koži se mogu pojaviti osip i prištići. Ponovljeno izazvano povraćanje, pri čemu osoba gura ruku u grlo, također može dovesti do malih ogrebotina i žuljeva na vrhovima zglobova prstiju.

Primarni simptom anoreksije je veliki gubitak težine zbog prestroge i kontinuirane dijete, koja se može sastojati od redukcijske dijete ili ciklusa prekomjernog uzimanja hrane i namjernog pražnjenja. Simptomi mogu biti prikriveni u mladih žena koje imaju i dijabetes i poremećaje u uzimanju hrane; takvi su ljudi normalne težine ili čak i prekomjerno teški a da su ipak anoreksični. Menstruacija može biti neredovita ili izostati. Često vježbanje u kombinaciji s mršavljenjem dovodi do ortopedskih problema, naročito u plesača i sportaša; to može biti prvi znak poremećaja koji prisiljava takve bolesnike da potraže liječničku pomoć. Koža može biti suha i prekrivena tankim dlakama, a vlasi mogu biti tanke. Stopala i ruke su hladni ili ponekad i otečeni. Želudac je često uznemiren i napuhnut. Misli mogu biti konfuzne ili usporene, a bolesnik ima slabu memoriju i ne može donositi prosudbe. Jedan od najneobičnijih simptoma oba poremećaja u uzimanju hrane je iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu. Iako se takva predodžba obično veže uz tešku anoreksiju, ona je češća kod bulimije. Ispitivanja su pokazala da bulimičari češće precjenjuju vlastitu težinu; postoji veliki disparitet između onoga kako bi željeli izgledati i onoga kako misle da izgledaju nego u ljudi s anoreksijom ili ljudi bez poremećaja u uzimanju hrane. Kad vide slike hrane, ljudi s bulimijom obično opisuju svoje tijelo kao veće nego što u stvari jest.

Tko postavlja dijagnozu?
Prvi korak je priznati da postoji poremećaj u uzimanju hrane. Često bolesnika moraju nagovoriti roditelji ili netko drugi da posjeti liječnika. Budući da bolesnik može poricati da problem postoji i da mu se može opirati, preporučuje sa da tijekom razgovora s liječnikom bude prisutan i prijatelj koji će dati dodatne informacije o tome kako bolesnik uzima hranu i pomoći neutralizirati njegov otpor ili poricanje. Nažalost, i roditeljima i bolesniku izuzetno je teško priznati da problem postoji. Na primjer, zato što je hrana važan dio odnosa između majke i djeteta, poremećaj u uzimanju hrane može izgledati kao ogromna roditeljska greška. Izuzetno je važno nadvladati ove osjećaje i obavijestiti liječnika o bilo kojem sumnjivom gubitku težine ili problemima u ponašanju povezanima s hranom.

Dijagnosticiranje bulimije
Liječnik bi morao postaviti dijagnozu bulimije ako postoje najmanje dvije bulimične epizode tjedno u trajanju od tri mjeseca. Na temelju ostalih simptoma i povijesti bolesti, liječnik bi tada kategorizirao bolesnika bilo kao (1) osobu koja sama izaziva povraćanje ili uzima lijekove da bi izbacila hranu ili tekućinu ili (2) osobu koja gladuje ili pretjerano vježba.

Dijagnosticiranje anoreksije i njezinih komplikacija
Obično se pregledom fizičkih simptoma i osobne povijesti bolesti brzo potvrđuje dijagnoza anoreksije. Standardni kriteriji za dijagnosticiranje anoreksije su: pacijentovo odbijanje da zadrži tjelesnu težinu koja je normalna za njegovu dob i visinu; intenzivan strah o debljanja iako je nedovoljne težine; iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu koja smanjuje samopouzdanje; poricanje ozbiljnosti mršavljenja i izgladnjivanja; u žena, izostanak menstruacije najmanje tri mjeseca. Liječnik tada kategorizira anoreksiju ili kao restriktivnu (samo stroge dijete) ili anoreksiju bulimiju (prekomjerno uzimanje hrane i namjerno pražnjenje). Budući da se taj poremećaj rijetko javlja u muškaraca, liječnici nisu na oprezu s muškim pacijentima čak i kad pokazuju klasične simptome anoreksije. Treba isključiti ostale medicinske poremećaje koji bi mogli uzrokovati anoreksiju, uključujući kronični umor, Chronovu bolest, hipertiroidizam, Addisonovu bolest, rak, tuberkulozu, anemiju i celijakiju. U svim se slučajevima moraju napraviti kompletne krvne pretrage, pretrage neravnoteže elektrolita i razina bjelančevina, elektrokardiogram i rendgenski snimak prsnog koša, pretrage jetre i bubrega te štitnjače. Niske razine kalija ukazuju na to da je poremećaj vjerojatno popraćen sindromom prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Ovisno o ozbiljnosti anoreksije, potrebne su i druge pretrage kao što su gustoća kostiju ili ostale vrste rendgenskih snimaka.

Kako se poremećaji u uzimanju hrane liječe?
Prva veća poteškoća u liječenju poremećaja u uzimanju hrane je često otpor anoreksičnog pacijenta koji vjeruje da je mršavost normalna pa čak i privlačna, ili bulimični pacijent koji smatra da je namjerno izbacivanje hrane jedini način da se spriječi pretilost. Čak i gore, anoreksiju mogu poticati i prijatelji koji su zavidni na mršavosti ili sportski treneri ili učitelji plesa koji potiču mršavost. Vrlo je važno informirati pacijenta i njegove bliske prijatelje i rođake o ozbiljnim posljedicama ovakvog stanja i o važnosti započinjanja liječenja. Pacijenti mogu odustati od programa ako imaju nerealna očekivanja da će biti "izliječeni" samo putem terapeuta. Prije nego što program počne, treba im se objasniti da je to bolan proces i da zahtijeva puni angažman i pacijenta i njegove obitelji. Da bi se svladali ovi teški poremećaji potrebno je iskušati i nekoliko terapeutskih metoda. Povrat bolesti je uobičajen i zbog njega ne treba očajavati. Bulimija se najbolje liječi kombinacijom antidepresiva i psihoterapije. Ishod kod bulimije je obično povoljniji nego kod anoreksije; čak i nakon oporavka žene s anoreksijom često zadržavaju iskrivljenu sliku o vlastitom tijelu. Međutim dugoročna ispitivanja pokazuju oporavak u većini ljudi koji se liječe od anoreksije.

Početno liječenje
Umjereni do teško bolesni anoreksični pacijenti primaju se u bolnicu za početno liječenje, pogotovo ako je gubitak težine nastavljen čak i nakon ambulantnog liječenja, ako je težina 30% ispod minimalne težine potrebne da bi se održalo zdravlje, ako dođe do poremećaja u srčanom ritmu, u slučaju teške depresije ili suicidalnog ponašanja ili u slučaju velikog gubitka kalija ili iznimno niskog krvnog tlaka. Stručnjaci preporučuju 10 do 12 tjedana za puni nutricijski oporavak. Pacijenti s bulimijom rijetko trebaju biti hospitalizirani osim ako ciklus prekomjernog uzimanja hrane i namjernog izbacivanja nije doveo do anoreksije; lijekovi su potrebni za "skidanje" s namjernog izbacivanja hrane ili u slučaju veće depresije.

Dobitak težine
Osim direktnog liječenja bilo kojeg ozbiljnog medicinskog problema, cilj terapije za anoreksične pacijente je povećati težinu. Ciljnu težinu postavlja samo liječnik. Pacijenti koji su izrazito pothranjeni moraju započeti s 1500 kalorija dnevno kako bi smanjili mogućnost želučanih bolova ili napetosti, zadržavanje tekućine i srčano zatajenje. Anoreksični pacijenti često imaju brži metabolizam i potrebno je više kalorija da bi povećali težinu. Na kraju se pacijentu daje hrana koja sadržava 3500 ili više kalorija dnevno. Nadomjesci hrani se obično ne preporučuju, zato što bi se pacijent morao ponovo početi normalno hraniti što je prije moguće. Iako uzimanje hrane nije problem, razgovori o poremećaju se nikad ne vode tijekom obroka koji su rezervirani za opušteno druženje. Intravenozna prehrana je rijetko potrebna ili preporučena osim ako pacijentov život nije ugrožen. Takve invazivne prehrambene mjere ne smiju se nikad koristiti kao oblik kazne tijekom liječenja poremećaja u ponašanju. Ispitivanje pokazuje da se strogom dijetom metabolizam može priviknuti na pothranjenost i opirati učincima prekomjernog uzimanja hrane, tako da neki pacijenti imaju teškoća u povećanju tjelesne težine čak i kad se primjereno hrane.

Vježbanje
U ljudi s anoreksijom, pretjerano vježbanje je često komponenta općeg poremećaja. Tijekom programa oporavka, kontrolirane vježbe mogu se koristiti i kao nagrada za razvoj dobrih prehrambenih navika i kao način da bi se smanjila nervoza želuca i crijeva koja obično dolazi uz oporavak. Vježbe se ne smiju raditi u slučaju teških medicinskih problema i ako pacijent nije u značajnoj mjeri povećao tjelesnu težinu.

Timski pristup
Multidsciplinarni timski pristup koji se sastoji od stalne podrške i savjetovanja neophodan je za dugoročni oporavak od svih vrsta teških poremećaja u uzimanju hrane. Ovisno o težini i vrsti poremećaja, članovi tima mogu biti liječnici specijalizirani za određene komplikacije, dijetetičari, behaviorističko-kognitivni terapeuti, psihoterapeuti ili medicinske sestre. Svi moraju biti osposobljeni za liječenje poremećaja u uzimanju hrane.

Nutricionistička terapija
Dijetetičari često daju strategije za planiranje obroka i obrazovanje pacijenata i roditelja o objektivnim ciljevima prehrane (npr. specifična ciljna težina) i o ozbiljnim zdravstvenim posljedicama ciklusa prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane te strogih dijeta. Dijetetičar bi također trebao usko surađivati s drugim stručnjacima u timu kako bi integrirali rezultate interpersonalnog i behaviorističkog rada u procesu razvoja dobrih prehrambenih navika.

Kognitivna behavioristička terapija
Kognitivna behavioristička terapija djeluje na principu da se model krivog razmišljanja i uvjerenja o vlastitom tijelu može objektivno prepoznati i promijeniti, čime se mijenja i odgovor i eliminiraju nezdrave reakcije na hranu. To je osnovna terapija za većinu pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane, a posebno je djelotvorna kod bulimije, osobito ako se kombinira s antidepresivima. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. U tom periodu pacijent dobiva do tri obroka dnevno, uključujući i hranu koju je prije izbjegavao. Tijekom tog perioda, pacijent pazi na dnevni unos hrane i na cikluse prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane. Pacijent mora prvo naučiti kako prepoznati uobičajene nezdrave reakcije i negativne misli o hrani. Sve se pogreške moraju promatrati objektivno i bez samokritičnosti i osude. Razgovorom s terapeutom pacijent na kraju sam može raspoznati krive stavove o tijelu i nedostižnom perfekcionizmu koji su osnova njegovog protivljenja hrani i zdravlju. Na tom stupnju on se može uhvatiti u koštac s ukorijenjenim i automatskim idejama i početi ih mijenjati skupom realnih uvjerenja i djelovanjem koje se temelji na razumnim očekivanjima. Ljudi koji se izliječe od anoreksije i dalje zadržavaju jaku potrebu za redom i preciznošću; te osobine, koje su bile rizični faktor za poremećaj, mogu biti i jake kvalitete koje se mogu koristiti za ponovnu izgradnju smislenog života.

Interpersonalna terapija
Interpersonalna terapija bavi se depresijom ili anksioznošću koje mogu biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane kao i društvenim faktorima koji mogu utjecati na prehrambene navike. Ova se terapija ne bavi težinom, hranom ili percepcijom tijela. Ciljevi su izraziti osjećaje, otkriti kako tolerirati nesigurnost i promjene te razviti jaki osjećaj individualnosti i neovisnosti. Ta se terapija bavi i spolnim pitanjima i bilo kojim traumatičnim ili nasilnim ponašanjem koje bi moglo biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Analiza ispitivanja pokazuje da ta terapija obično ne djeluje na ljude koji prekomjerno uzimaju hranu ili u kojih se kognitivna terapija nije pokazala uspješnom.

Obiteljska terapija
Budući da obiteljski stavovi igraju glavnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, može se tvrditi da je jedan od prvih koraka u liječenju anoreksičnih pacijenata liječenje obitelji. Osjećaj intenzivne krivnje i anksioznosti koje liječnici susreću vjerojatno su slični onima koje doživljavaju sa suicidnim osobama. Pretjerano angažirani roditelj također može svojim ponašanjem poticati poremećaj u uzimanju hrane (zbog straha od srdžbe ili tuge), ili zato što se i sam poistovjećuje s kulturnim vrijednostima koje se pridaju mršavosti. U takvim je slučajevima naročito važno da obitelj u potpunosti razumije opasnost od ovog poremećaja i da ne surađuju u bolesti ili čak i smrti ohrabrivanjem takvog stanja. Ako je pacijent u bolnici stručnjaci preporučuju da obiteljska terapija započne nakon što je pacijent dobio na težini, ali prije otpuštanja pacijenta iz bolnice. Terapija se treba nastaviti i nakon izlaska iz bolnice. Takva je terapija posebno korisna za mlađe bolesnike na koje obitelj još uvijek vrši jaki utjecaj.

Terapija lijekovima

Liječenje lijekovima bulimie nervosa
Zbog velike učestalosti depresije u bulimičnih pacijenata, često se preporučuju antidepresivi. Međutim u jednogodišnjem je ispitivanju utvrđeno da je kod korištenja antidepresiva bez popratne kognitivno-behaviorističke terapije stopa uspjeha samo 18%.

Liječenje anoreksije lijekovima
Nijedna terapija lijekovima se nije pokazala djelotvornom u liječenju anoreksije ili depresije koja obično prati i održava poremećaj. Posljedice gladovanja pojačavaju popratne pojave i smanjuju djelotvornost antidepresiva. Osim toga, većina antidepresiva smanjuje apetit i doprinosi gubitku težine

Ponovno uspostavljanje hormonalne funkcije i gustoće kostiju
Normaliziranje ravnoteže reproduktivnih hormona važnije je od povećanja težine u reguliranju menstrualnog ciklusa. Međutim estrogenska terapija u borbi protiv osteoporoze nije se pokazala uspješnom.

Drugi pristupi
Ispitivanje provedeno na ženama s bulimijom pokazalo je da su bile izrazito osjetljive na hipnozu, koja bi se stoga mogla pokazati korisnom u njihovom liječenju. S druge strane, čini se da ljudi s anoreksijom pokazuju veći otpor ranjivosti koja je potrebna u ovom procesu. Neki su istraživači primijetili vezu između bulimije i sezonskih afektivnih poremećaja (depresija koja se pojačava tijekom tamnih zimskih mjeseci); to pokazuje da bi terapija intenzivnim direktnim svjetlom mogla biti korisna. U jednotjednom pokusu u kojem je korišteno svjetlo, poboljšana je depresija u bulimičnih pacijenata međutim nije bilo promjena u ponašanju povezanom s prekomjernim uzimanjem i naknadnim namjernim izbacivanjem hrane. Tehnika koja se zove "vođena masaža" smanjila je učestalost tog ciklusa za skoro 75%; ta metoda također koristi audio trake za evociranje slika koje će smanjiti stres i pomoći u postizanju specifičnih ciljeva.

Prognoza - komplikacije bulimije
Dugoročna prognoza. Bulimičari koji zadrže normalnu težinu i koji ne postanu anoreksični susreću s nekoliko većih zdravstvenih problema. Općenito su izgledi bolji kod bulimije nego kod anoreksije. Kvarenje zuba, karijes i problemi s desnima uobičajeni su kod bulimije. Bulimične epizode mogu dovesti i do retencije vode i oticanja te nadutosti. Povremeno proces prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane može dovesti do gubitka tekućine i smanjenih razina kalija što dovodi do slabosti i skoro paralize; stanje se poboljšava davanjem kalija. Opasno niske razine kalija dovode do poremećaja srčanog ritma i smrti Akutni gastritis pa čak i ruptura jednjaka, povezani su sa slučajevima prisilnog povraćanja. U rijetkim slučajevima stjenke zadnjeg crijeva postaju toliko slabe da izlaze kroz anus; to je ozbiljan poremećaj koji zahtijeva operaciju. Samodestruktivno ponašanje. Žene s bulimijom sklone su depresiji i riziku od opasnog impulzivnog ponašanja, kao što su spolni promiskuitet i kleptomanija, koji su zabilježeni u polovici slučajeva s bulimijom. Zloupotreba alkohola i lijekova je češća u žena s bulimijom nego u općoj populaciji ili u anoreksičnih pacijenata. Također je zabilježeno da velik broj tinejdžerki puši u uvjerenju da pušenje pomaže protiv debljanja. Žene s bulimijom često prekomjerno koriste lijekove koji ne idu na recept, a kao što su laksativi, sredstva za smanjenje apetita, diuretici, i lijekovi koji potiču povraćanje - obično ipeka. Svaki od tih lijekova je rizičan. Na primjer, zabilježeno je trovanje ipekom, a u nekih je ljudi normalni rad crijeva počeo ovisiti o uzimanju laksativa. Dijetne pilule, čak i biljne i lijekovi koji ne idu na recept, mogu biti opasni, naročito ako se zloupotrebljavaju.

Prognoza - Anorexia nervosa
Zasad ne postoji niti jedan program liječenja anorexie nervosa koji bi bio potpuno djelotvoran.. U skupinu s najvećim rizikom spadaju ljudi koji imaju i teške psihološke poremećaje. U mnogim ispitivanjima anoreksičnih bolesnika zabilježena je stopa smrtnosti od 4% do 20%. Rizik od rane smrti je dvostruko veći u bulimičnih anoreksičara nego u bolesnika s restriktivnom anoreksijom. U najvećoj su opasnosti pacijenti koje se počinju liječiti u vrijeme kad su najmanje težine. Suicid je u nekim ispitivanjima činio polovicu smrtnih slučajeva od anoreksije. Drugi rizični faktori za ranu smrt uključuju bolest koja traje duže od šest godina, prethodnu pretilost, poremećaje ličnosti i disfunkcionalne brakove. Posebno su ugroženi muški bolesnici vjerojatno zato što se u njih bolest kasnije dijagnosticira. Srčane bolesti najčešći su medicinski uzrok smrti u ljudi s teškom anoreksijom. Srce može razviti opasan ritam, uključujući i spori ritam koji je poznat kao bradikardija. Protok krvi je smanjen i krvni tlak može pasti. Osim toga, srčani mišići gladuju, gubeći masu. Povisuju se razine kolesterola. Problemi sa srcem naročito su opasni ako je anoreksija popraćena bulimijom i korištenjem lijeka koji izaziva povraćanje. Minerali kao što su kalij, kalcij, magnezij i fosfati se normalno nalaze u tjelesnim tekućinama. Kalcij i kalij su posebno kritični za održanje električne struje koja uzrokuju normalni rad srca. Dehidracija i gladovanje kod anoreksije smanjuju razine tekućine i sadržaj minerala - stanje koje je poznato kao neravnoteža elektrolita - što može biti vrlo ozbiljno i opasno po život ako se tekućine i minerali ne nadomjeste. Reproduktivne i hormonalne abnormalnosti. Anoreksija uzrokuje niske razine reproduktivnih hormona, promjene u hormonima štitnjače i povećane razine hormona stresa. Često su menstruacije tijekom dužeg vremena neredovne ili izostaju (amenoreja), što može dovesti do steriliteta i gubitka koštane mase U djece i adolescenata s anoreksijom rast je usporen zbog smanjenih razina hormona rasta. Povratak menstruacije, koji ukazuje na ponovno uspostavljene razine estrogena i povećanje težine, poboljšava izglede za pozitivan ishod. Međutim kod teške anoreksije, čak i nakon liječenja, 25% pacijentica više ne dobije menstruaciju. Žene koje zatrudne prije nešto što povrate normalnu tjelesnu težinu suočavaju se s lošom reproduktivnom budućnošću, malom težinom djece pri porodu, čestim pobačajima, i visokom stopom djece s prirođenim anomalijama. Gubitak koštanih minerala (osteopenija) i osteoporoza, uzrokovane niskom razinom estrogena i povećanim steroidnim hormonima, dovode do visokog poroziteta kostiju koje su sklone frakturama. Samo se što ranijim uspostavljanjem redovnog menstrualnog ciklusa može spriječiti stalni gubitak koštane mase; dobitak na težini nije dovoljan. Što duže traje poremećaj u uzimanju hrane veća je vjerojatnost da će gubitak koštane mase biti stalan. Pacijenti koji su rehabilitirani u mladosti (15 godina ili mlađi) vjerojatnije će postići normalnu gustoću kostiju.
U ljudi s teškom anoreksijom može doći do oštećenja živaca ,poremećenog razmišljanja, gubitka osjeta ili ostalih problema sa živcima u rukama ili stopalima. Snimke mozga pokazuju da su dijelovi mozga izloženi strukturalnim promjenama i abnormalnom djelovanju tijekom anoreksije; neke se od tih promjena vraćaju u normalu nakon povećanja težine, ali postoje dokazi da neka oštećenja mogu biti stalna. Anemija se obično javlja nakon anoreksije i gladovanja. Perniciozna anemija, uzrokovana izrazito niskim razinama vitamina B12, predstavlja posebno težak problem. U slučaju teške anoreksije, koštana moždina drastično smanjuje proizvodnju krvnih stanica, te dolazi do pancitopenije koja je opasna po život. Nadutost i konstipacija su česti problemi u ljudi s anoreksijom. Komplikacije u adolescenata s dijabetesom Poremećaji u uzimanju hrane su jako teški u mladih ljudi s dijabetesom tipa 1. Hipoglikemija, ili niski šećer u krvi, opasna je kod anoreksije a posebno opasna u onih s dijabetesom. Dobar pregled mnogih mogućih uzroka poremećaja u uzimanju hrane, uključujući emocionalne poremećaje kao što su depresija, genetika, obiteljski razlozi i medicinska stanja kao što su abnormalnosti hipotalamusa.



izvor:www.prirucnikbolesti.blogger.ba
Korisne informacije o zdravlju i prehrani možete pronaći na:


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.