subota, 11. veljače 2012.

Alzheimerova bolest

Dok je 1906.g. ALOIS ALZHEIMER ( 1864.-1915.) opisivao po prvi puta sindrom demencije, nije mogao "ni sanjati" da će psihički poremećaj, koji je po njemu dobio ime, biti proglašen vodećom bolešću današnjice.
Rijetko spominjana, a još rjeđe dijagnosticirana (stotinjak u literaturi opisanih slučajeva.), Alzheimerova bolest, šezdesetih godina prošlog stoljeća, biva prepoznata kao oboljenje koje se do tada dijagnosticiralo i kao senilna, vaskularna, aterosklerotska demencija, te kao kronični organski psihosindrom. Danas se smatra da od te bolesti boluje od 1-3% ukupnog svjetskog pučanstva, a da je broj oboljelih u stalnom porastu.

Alzheimerova bolest je ireverzibilno i napredujuće degenerativno oboljenje stanica moždane kore i okolnih struktura ( neurofibrilarna degeneracija + senilni plakovi ), još uvijek nepoznatog uzroka, koje dovodi do niza biokemijskih poremećaja i posljedičnih psihičkih simptoma.
Uspostavlja se sindrom, Alzheimerova demencija. Klinički početak navedenog psihičkog poremećaja je najčešće postupan, neprimjetan, a simptomi se u početku pripisuju staračkoj zaboravljivosti. Potom se javljaju smetnje orijentacije u vremenu i prostoru, promjene u ponašanju i karakteru, iskrivljena percepcija okolnih događanja, smetnje spavanja, manjak svake inicijative, potištenost, strah. Sposobnost svakodnevnog samostalnog funkcioniranja je sve ograničenija, zapuštaju se stečene higijenske navike. Oboljeli svakim danom postaje sve ovisniji o drugima.
Početak bolesti, iako puno rjeđe, može biti akutan i dramatičan. Svi simptomi bolesti javljaju se od jedanput, neočekivano i naglo, najčešće istovremeno sa nekim tjelesnim oboljenjem ili emocionalnim šokom. Pacijent postane smeten, dezorijentiran, psihomotorno uznemiren ( rjeđe usporen ), poremećena je percepcija, mišljenje, emocije, ciklus budnost-spavanje. Navedeno stanje se naziva delirij i zahtijeva hitno i intenzivno bolničko liječenje.

Dijagnoza
Dijagnoza Alzheimerove demencije se danas postavlja prvenstveno na osnovu kliničke slike, heteroanamnestičkih podataka te pomoćnih psihometrijskih metoda ( MMSE ). U postavljanju dijagnoze može pomoći i EEG, CT, PET i MR.

Terapijske mogućnosti su još uvijek veoma skromne i usmjerenu su prvenstveno ka ublažavanju akutnih simptoma oboljenja.

izvor: www.prirucnikbolesti.blogger.ba

Korisne informacije o zdravlju i prehrani možete pronaći na:





Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.